Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. listopada. Cilj Svjetskog dana učitelja je mobilizirati podršku za nastavnike kako bi se osiguralo da će učitelji i dalje ispunjavati potrebe budućih generacija te podići obrazovanje na razinu društvene važnosti i izvući učitelje iz poluanonimnosti i dati im društvenu važnost koju zaslužuju.
U razgovoru s šibenskom učiteljicom Dijanom Grubelić pobliže pričamo o rad učitelja koji je prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj djeteta, odnosno društva te se da se kao takav i cijeni. Dijana već trideset godina kako nam je kazala uči djecu koju često naziva ‘Moja dica’.
Koliko je teško biti učitelj u smislu da ste Vi na neki način drugi roditelj toj djeci?
-Ne nije teško, često koristim izraz MOJA DICA, ona školska i ona kućna i čini mi se da jedni na druge liče. Moj kolega bi rekao ‘isti proizvod’. Naravno nije riječ o proizvodu, nego o malim ‘kompliciranim’ bićima koje treba naučiti čitati, pisati, ali i pomoći u odrastanju. Katkada im biti i više od roditelja, u smislu ‘tajna-povjerenje’-otkriva nam učiteljica Dijana.
Kada ste odlučili da se želite baviti tim poslom?
-Ne znam, čini mi se oduvijek!
Koliko dugo i u kojoj školi držite nastavu?
-Radim 30-ak godina, 10-ak godina radila sam po selima,odnosno područnim školama (kombinirana odjeljenja) i zadnjih 20-ak uživam u radu u O.Š. Vidici u Šibeniku.
Koliko je generacija prošlo kroz vaš radni vijek?
-U OŠ Vidici, u ovoj školskoj godini sam ponovno preuzela prvaše i baš uživam s njima, što znači petu generaciju-ponosno će šibenska učiteljica.
Sjetite li se uvijek svih svojih učenika ili vam se dogodi da se ne sjetite nekog kada vas na ulici pozdravi?
-Još mi se nije desilo da ne prepoznam svoje učenike na ulici! Ali vjerujem da mi se to može dogoditi, ako bi srela odraslog čovjeka od 40 godina kojeg nisam vidjela 30 godina… No ime i prezime sigurno nisam zaboravila-priča nam Dijana.
Pridružujemo se čestitkama Dijani i svim njenim kolegama i želimo im još puno godina uspješnog rada u prosvjetiteljstvu.
