Mlada Zlarinjanka Lucija Alfier zasjala je krajem svibnja na završnom glumačkom ispitu na Dramskoj akademiji u Zagrebu s predstavom ‘Thelma i Louise’, a tu 24-godišnjakinju od statusa akademske glumice dijeli još samo pisani dio diplomskog ispita i ispit iz govora. O njenom uspjehu upisa na Akademiju ‘iz prve’ već smo pisali – u konkurenciji od čak 122 prijavljenih bila je jedna od dvanaestero njih koji su se strogim profesorima s akademije posebno istakli, i to ne toliko po načinu na koji glume, već po svojoj ‘prirodnosti’. Upravo ta prirodnost, vedrina, susretljivost i optimizam i danas dominiraju u komunikaciji s njom, a mi smo je za razgovor ‘uhvatili’ u gustom rasporedu između fakultetskih probi i izvedbi, ali i pripremama za predstavu ‘Grižula’ u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanjec na Dubrovačkim ljetnim igrama čije se premijera očekuje 20. kolovoza.
Djetinjstvo je provela na rodnom Zlarinu, a nakon osnovne škole pohađala je Gimnaziju u Šibeniku te 2015. godine iz prvog pokušaja upisala Akademiju dramskih umjetnosti. Za prijemni ispit pripremala se više od godinu dana, a zlarinske veze i tu su odigrale veliku ulogu, pa je tako veliku pomoć i podršku imala od glumca Leona Lučeva.
Još kao sedmogodišnjakinja krenula je na glumačke radionice na Zlarinu koje je vodila glumica i redateljica Petra Radin, a Lucija nam priznaje da je početak bio pomalo neželjen i spontan.
– Imala sam sedam godina i krenula kao i svaki dan neobavezno na plažu, naletila na Petru koja me svojom energijom i upornošću nagovorila da se priključim glumačkoj radionici. Tako je zapravo sve i počelo. Ozbiljnije sam se počela baviti glumom u srednjoj školi, skupila hrabrosti i otišla na prijamni ispit u Zagreb – govori nam.
Ističe nam kako su Zlarin i Zlarinsko ljeto obilježili njeno djetinjstvo, u budućnosti bi voljela tamo raditi s djecom, pričati priče i ‘bacati se u nepoznato’, a možda i pridonijeti tome da i nekom drugom otvori vrata u jedno drugačije svjetlo života.
Nakon proglašenja epidemije koronavirusa i zaustavljanja svih aktivnosti ovog proljeća, izolacija i karantena su pauzirale cijeli svijet, pa tako i kazališnu i filmsku industriju. Ona je svoj mir, naravno, pronašla na otoku kraj Šibenika gdje je, između ostalog, pripremala i završnu ispitnu predstavu. Povjerila nam je kako smatra da nam je svima trebao predah od konstantnog izvršavanja ciljeva koje smo si sami ili koje su nam drugi zadali. U tom periodu trebala je igrati dvije dječje predstave u HNK Šibenik, ali zbog cijele situacije one su odgođene.
– Vrijeme izolacije bih mogla nazvati svakako, ali sigurno ne ‘osamljenički period’. Svijet je na kratko stao i meni je to tada odgovaralo. Stala sam, udahnula i vratila se nekim esencijalnim životnim stvarima. Shvatila sam koliko se malih radosti može naći u formalno najnesretnijim okolnostima. Pisala sam domaće zadaće s rođakom, išla u prirodu, snimala kućna ‘karantena’ videa i paralelno imala svaki dan Zoom satove glume i govora. Takav način rada je bio jako nov za mene, ali mislim da sam se snašla u svemu tome i radila u tom trenutku s onim čime sam raspolagala – kaže nam Lucija.
Za završni ispit izabrala je predstavu Thelma i Louise, zajedno s kolegicom Marijanom Prokl. Thelma i Louise su dvije žene koje se u surovom svijetu žele izboriti za svoj identitet i neovisnost što je vrlo aktualno i danas, a glumiti ranjenu ali i jaku hrabru ženu bio je i psihički i fizički zahtjevan zadatak.
– Zahvaljujući profesoru Kreši Dolenčiću, kolegica i prijateljica Marijana i ja bacile smo se na glavu, svakodnevno čeprkale po sebi i otvarale nove emotivne prostore za koje nismo ni znale da su tu u nama.
Luciji je prva ljubav kazalište, ono je za nju proces te smatra da je zbog njega danas tu gdje je no napominje da bi se voljela ostvariti i na filmu. Pristup svakoj različitoj ulozi i priprema su za nju velik izazov u koji se hrabro upušta.
– Treba dobro iščitati tekst i pronaći jezgru, bit onoga što pokreće tvoj lik. Svi mi svakodnevno odrađujemo nekakve ciljeve, to mogu biti manji i veći ciljevi, ali to je ono što nas pokreće. Isto tako likovi imaju svoje ciljeve koje kroz komad žele ostvariti. I u skladu s tim glavnim ciljem gradim ulogu i pitam se kako bi ta osoba reagirala u određenoj situaciji. Težim pronalaženju istine koju taj čovjek nosi u sebi. I kroz probe uz redatelja i cijelu glumačku ekipu pronalazi se zajednički kod igre. U početku nikad ne znaš kako će izgledati finalni produkt i u redu je da postoje probe kad zapne i cijela stvar se nigdje ne pokreće. Treba se ne gristi što ne ide i pustiti da stvari sjednu na svoje mjesto – dodaje Lucija.
Priznaje da na izvedbama, pa čak i dok razgovara s nama, ima tremu. Ne vjeruje da postoje izvođači koji se ne susreću s njom. Ranije ju je frustrirala, trema joj je bila neprijatelj, grčevito joj se odupirala što je rezultiralo i fizičkim manifestacijama – suhim ustima, ubrzanim radom srca pa čak i grčevima u nekim dijelovima tijela. S vremenom i iskustvom prihvatila ju je kao prijateljicu i suradnicu koja mora biti prisutna kako bi je podsjećala da joj je stalo do toga što radi i da je normalno da je u ‘povišenijem stanju’.
Kao najveći glumački uzor ističe divljenje prema Meryl Streep.
– Ona se ne boji borbe, vješta je i najbitnije – radi to s ljubavlju. Izdvojila bih još Tom Hanksa, Al Pacina, Violu Davis i Dustina Hoffmana – kaže, te dodaje da bi od starijih kolega na domaćoj sceni izdvojila Jadranku Đokić, Natašu Dangubić, Kseniju Marinković, Uršu Raukar, Leona Lučeva, Nikšu Butijera, Renea Bitorajca i Tihanu Lazović, a u budućnosti bi voljela i raditi s njima voljela.
– Što ću raditi i gdje ću raditi to još ne mogu znati. Jedino znam da želim raditi i da sam otvorena za nova iskustva, pa kud’ me život odnese – rekla nam je talentirana mlada glumica Lucija Alfier za kraj.
