Jedna od teorija

Claudia von Werlhof: Prisilno cijepljenje genetski mijenja ljudsko tijelo

Studiozni pregled surove stvarnosti u kojoj se zateklo čovječanstvo, u kojoj je umjetno proizvedena pandemija COVID-19 mnogima otvorila oči, kada je postalo jasno da je oštri otpor i zaokret od tehnokracije i preobrazbe čovjeka u roba umjetne inteligencije, neophodno za spas živog bića i ljudske vrste

AutorProf. Dr. Claudia von Werlhof

Izvorni naslovCompulsory Vaccination That Genetically Alters the Human Body … No Longer a ‘Human Being’?

Hoće li nas vratari ‘Gates keepers’ tzv. Corona – pandemijskih snaga prisilno cijepiti nakon čega se više nećemo moći vratiti u normalu? Što se doista podrazumijeva pod ‘novim normalnim’?

U ovom trenutku se o ovim pitanjima intenzivno raspravlja: postoje nagađanja, insinuacije, a zatim i poricanja. Među stanovništvom se stvara otpor, a ako ni zbog čega drugog, onda zbog zle slutnje, prenosi Dokumentarac.com.

Prema Dr. Claudii von Werlhof, sociologinji i profesorici političkih znanosti, središnji problem ove rasprave još nije ni dotaknut.

Na trenutna zbivanja treba gledati u mnogo širem kontekstu. U svojoj analizi predviđa različite scenarije u kojima svi slijede već postojeći, mnogo širi plan koji pripada transhumanizmu, izgledno neizbježnoj paradigmi 4.-te industrijske revolucije. Osim ako….

‘Mi smo ljudska bića, a ne strojevi’ uzvikivao je jedan govornik za vrijeme prvosvibanjskih demonstracija u Beču i dobio veliki pljesak mnoštva. Ustvari, sve mjere koje su poduzete protiv korona virusa mogu se opisati jednom rečenicom:

Od nas se traži da se ponašamo kao da nismo ljudska bića nego strojevi.

Obeshrabruju nas za bilo kakvo suosjećanje prema drugome, za vlastite misli, govor i mišljenje ili spontano djelovanje. Nema niti riječi o tome da zajedno pjevamo, plešemo ili vježbamo, ili da možda zajedno rastemo. Ne smijemo biti blizu, dotaknuti jedan drugoga, i na kraju, moramo se maknuti jedan drugome s puta. Trebali bismo napustiti starije i indoktrinirati svoju djecu idejama da su prijetnja baki i djedu kako bi i oni naučili biti strojevi bez empatije.

Kao takvim bićima, nalik strojevima, jedina dopuštena emocije koja se čak i potiče jest strah od virusa kojega bi se trebali bojati kao kuge, a svakoga od nas trebalo bi se smatrati njegovim potencijalnim nositeljem. Na taj način strah se ukorjenjuje, strah od neprovođenja dovoljno brižljivih mjera zaštite nas samih od ‘kuge’ neprekidnim nametanjem higijenskih poruka o pranju ruku, općoj čistoći i dezinfekciji, udaljavanja od tijela kao ‘prljavog’ koje se sad predstavlja opasnim za nas i za druge.

Postajemo opasnost samima sebi time što smo još živi, što imamo tijelo i funkcionalni organizam s osjetilima umjesto da smo strojevi. Na taj se način počinjemo bojati samih sebe.

Zahtijeva se da se očistimo od tjelesnosti. Potrebno je osjećati odvratnost prema sebi i prema svome tijelu, a da i ne spominjemo tuđa.

Iz tehnološke perspektive ‘ljudsko biće’ je zastarjeli model koji se pod hitno mora promijeniti. U tom procesu ona ili on, kako se tvrdi, će biti ‘usavršen’.

Koji su rezultati toga? Trebali bismo željeti biti strojevi više nego ljudska bića, mrtvi više nego živi, ucijepiti osjećaj da je bolje biti u dobro osiguranoj tamnici nego živjeti u slobodi gdje nas vrebaju nevidljive i svepristune opasnosti koje nam odasvud prijete.

Cijeli članak pronađite OVDJE.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.