Natalija Marelić Tumaliuan ime je koje se krije iza preslatkih platnenih torbi brenda Chic Design. Ta 32-godišnjakinja i mama malene Aure za sebe voli reći kako uvijek smišlja koju si novu obavezu zadati, a iako je po struci ekonom, pronašla se u vlastitom, kreativnom poslu.
– Trenutno radim kao asistent u nastavi i uživam na tom. Iako za sebe mislim kako često znam gledati negativno, prijatelji mi kažu da gledam svijet kroz ružičaste naočale. S 21 godinom otišla sam raditi na kruzer, te sam skupljala novce za pokretanje vlastitog biznisa. Oduvijek sam voljela modu te sam željela gradu Cresu i posjetiocima pružiti jednu novu ponudu – počinje.
Tako se rodio mali butik s ručno rađenim odjevnim komadima i modnim dodacima mladih hrvatskih dizajnera.
– Gledala sam na to kao jednu malu odskočnu dasku, kako za njih tako i za sebe, jer sam u ponudi imala i vlastite komade koje moja majka i ja izrađujemo naziva Chic design. Ipak, priča je neslavno završila te sam bila primorana zatvoriti dućan, no Chic design se nije ugasio. Nastavile smo izrađivati naše prepoznatljive pamučne haljine, te smo s vremenom prešle na izradu nakita od žice i gume, a sada izrađujemo i torbe, haljine i majice inspirirane lokalnim dijalektom – kaže nam Natalija.
Ekologija, očuvanje prirode te održiva moda teme su koje su joj bliske te kojima se često bavi.
-Platnene torbe su izvrstan potencijal za promoviranje održive mode, a postale su sveprisutne. Smatram ih izvrsnim medijem za izražavanje vlastitih stavova, pogleda na svijet, ali i za modno izražavanje. Meni su poslužile kao platno za očuvanje i prenošenje lokalnog dijalekta čak i van otoka. Ideja za torbe potekla je od moje druge inicijative koju na žalost nisam uspjela ostvariti. Željela sam napraviti interaktivnu slikovnicu sa starim creskim legendama. Legende su se prenosile sa koljena na koljena i na žalost došli smo do momenta u kojemu ih više nema tko prenositi dalje. Razmišljajući o tužnoj sudbini legendi shvatila sam da bi se ista stvar mogla dogoditi i s našim dijalektom te sam odlučila pronaći način da trenutak zaborava odgodimo ili spriječimo – priča.
Tako su nastale ilustrirane verzije dijalekta, a dišpetoža i furešta riječi su koje često možemo čuti po čitavom Jadranu.
-Sam proces stvaranja torbi je zapravo poprilično jednostavan. Vizualan sam tip te mi ideje za ilustracije dolaze same od sebe. Značenje neke riječi ili izreke povežem sa lokalnim stanovnicima te na blago humorističan način prikažemo značenje riječi. Prvotna ideja bila je ručno oslikavanje torbi, no pojavio se tehnički problem u vidu nedostataka određenih boja te su ilustracije dane tiskati na torbe. Tiskanje je poprilično pojednostavilo i ubrzalo cijeli proces no namjeravam u ponudi imati i ručno oslikane komade – kaže.
Uz torbe izrađuje i nakit te haljine, a u planu su im i tiskane majice za muškarce, kao i zimske hoodice i haljine za ženski dio populacije. Sve je ručno rađeno, osim muških majica, a tu najviše do izražaja dolaze spretne ruke Natalijine mame.
– Jako me raduje što su torbe pronašle svoje mjesto diljem Jadrana. Kako one putuju, tako putuje i glas o našem dijalektu, a sve to doprinosi njegovom očuvanju. One šire i svijest o sličnosti i razlikama u govoru naših starih diljem Jadrana pa i Hrvatske – kaže Natalija.
Planovi za budućnost su svakako širenje asortimana na zimske verzije.
– Također, u planu je obuhvatiti što veći broj domaćih riječi i izreka kako bi i one našle svoje ilustrirano mjesto na nečijem ramenu. Jako je teško odvažiti se na taj prvi korak i potrebno je mnogo hrabrosti. Ono što je pozitivno i što bih svakako savjetovala svakome tko razmišlja o koraku u poduzetništvo i realizaciji vlastitih ideja jest to da iskoriste društvene mreže. Danas postoji zbilja velik broj različitih foruma i grupa kroz koje se ideje mogu provući te se može steći uvid u to isplati li se poduzeti taj prvi korak, treba li pričekati ili možda nešto u ideji i realizaciji treba mijenjati. Mislim da to uvelike olakšava cijeli proces odluke. Ali svakako, ‘go for it’ – zaključuje Natalija.
