Život u četiri zida (5)

Naša novinarka iz karantene: ‘Možemo biti zajedno iako se mjesec dana nismo sreli. Ovog Uskrsa osjećali smo jedni druge’

Dvadesetpeti je dan. Već nekoliko dana nema novozaraženih. I dalje s određenom strepnjom čekamo vijesti koje ne želimo čuti, nadam se da više nećemo, da bi to moglo biti to. Ponovo je dozvoljen obiteljski ribolov, otvara se pekara u centru, ambulanta ponovno radi u dvije smjene punim kapacitetom. Osjećamo se kao da se polagano pokrećemo.

Uskrs, najveći kršćanski blagdan, nada, pobjeda, ponovno buđenje, svojom je simbolikom više nego ikada prije ušao u naše domove i srca dajući nam snagu da izdržimo i da se ne predajemo. Prošao je tiho za naše ‘malo misto’, malo glasnije u domovima iza četiri zida. Ostali smo doma, još uvijek smo tu, farbali smo jaja, radili kolače, sigurna sam da je ove godine bilo više ‘bublija’ ispečenih u pećnicama po kuhinjama nego li ih se prodalo u dućanu. Čak sam i ja, potpuno netalentirana pekarica napravila dvije. Nisu, naravno, bile najbolje ikada, ali su mi izazvale onu malu dozu zadovoljstva koje svi danima, uspješno i neuspješno, pokušavamo naći. I dvije riječi koje, mislim, u životu nisam nikada izgovorila na glas – ‘mogu sve’. Mi možemo sve.

Možemo biti u zajedništvu iako se mjesec dana nismo sreli. Dijelili smo slike blagdanskih stolova i dekoracija na društvenim mrežama. Otvorili smo, umjesto vrata, prozore svojih domova i opet smo se, na neki novi, prije nezamisliv i ponekad beznačajan način, povezali. Nismo se ljubili, nismo se ni grlili, nismo bili u Crkvi, nismo po susjedstvu nosili šarena jaja, čestitali smo im preko dvorišnih ograda ili sa prozora. Osjećali smo jedni druge, i dijeleći ono što možemo u ovim čudnim vremenima, proslavili Uskrs. Teta iz vrtića poslala im je video u kojem im pjeva, da su u vrtiću i ona bi naučila tu pjesmu. Suzile su nam oči od dragosti, a potom i sjete, osjećaji se prepliću i mijenjaju nevjerojatnom brzinom. Teško ih je kontrolirati, čitam negdje da je to normalno za ovakve situacije.

Dani su bili prekrasni, zatoplilo je, želimo osjećati polagani dolazak ljeta. Nadamo se da će s njegovim dolaskom proći ova potpuno nadrealna priča. Svakim danom sve smo više vani, na zraku, na suncu, mnogi odlaze u šetnje, odgovorno i u samoći vođeni željom da udahnu ‘onaj neki drugi zrak’. Srećom, imamo dvorište. Tu je i ljuljačka i klackalica i streličarska meta, i luk i tri strijele. Tu su i mravi i razne bube nad kojima prvašić bdije s nagonima da ih uništi. Kažemo mu da i oni imaju i mamu i tatu, sestre, baku i didu i prijatelje. Kažemo mu da i oni imaju svoju kuću. Pustio ih je, poslušao nas je, neke egzekucije je odgodio, nadamo se zauvijek.

Danas smo se vratili u školu na televiziji. S nikad većim nestrpljenjem čekali smo poruku učiteljice sa zadacima. Dok rješava matematiku i piše slova imamo osjećaj da ipak nije posve utonuo u ‘nerađenje ničega’, da ipak napreduje, da se nije u potpunosti opustio. Od vjeroučiteljice su dobili zadatak da nacrtaju kako su proveli Uskrs s obitelji. Nacrtao je sebe na biciklu. Ništa drugo. Nismo se iznenadili, znali smo, nismo mu sugerirali da nacrta i nas i još nešto ‘uskršnje’. Nakon par godina pokušavanja i lakog odustajanja, jer ako ne ide iz prve, po njegovoj logici, nikad neće uspjeti, sjeo je na poklonjenu rozu biciklu i krenuo je. Uspio je. Sretan je, ne silazi s nje. Rekli smo mu da ćemo kupiti novu čim budemo mogli. rekao nam je da baš ne moramo, da mu je i ova super, pa šta ako je ružičasta. Kaže, sad može sve.

Nemojte mi zamjeriti, možda sam se naviknula, a možda sam u potpunosti u krivu kada pomislim da ne osjećam više ničega zlosutnoga u ovoj tišini. Vjerojatno ne jer se nadam da će uskoro završiti. U početku je bilo neugodno i pomisliti na prazne ulice, a danas… Ne znam. Iz jedne krajnosti smo bačeni u drugu. Alternativa ovome bile su miješalice, dizalice, kamioni s građevinskim materijalima, gredama, cementom, željeznim konstrukcijama koje su govorile o grčevitoj želji da se dogradi još jedan kat, da se betonira još samo onaj zeleni dio, da se izvana sve uljepša. Sve je stalo, stajat će još neko vrijeme. Tjeskoba koja prati razmišljanje o budućnosti sve je jača, nada se često pretvara u strah. I obrnuto. Ali… Polako. Mi možemo sve.

(Mare Šimat)

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.