Tri tradicionalna šibenska sajmena dana u povijesti Šibenika počinjala su 25. srpnja. Šibenski vjernici danas slave sv. Jakov, sutra 26. srpnja sv. Anu, a u srijedu, 27. srpnja sv. Kristofora. Kako je napisao Željko Krnčević za ‘Sveti Mihovil’, glasilo Šibenske biskupije, ta tri sveca smatrali su u Šibeniku kao jedinstven blagdan, ne samo svetački, već i kao gradsku feštu.
Bila je to fešta sajmenog obilježja za koju su se Šibenčani pripremali i po nekoliko dana unaprijed, nastojeći pribaviti što bolje i što ljepše spize. Naravno, svaka je kuća očekivala i drage goste. Stari je šibenski običaj bio da upravo na Jakova i Anu jednostavno nagrnu brojni prijatelji, znanci ili rodbina iz drugih mjesta kako bi zajednički proveli, proslavili ovaj blagdan uz dobru spizu, vino i veselo druženje. Također, običaj je bio da se uoči sv. Jakova posti, te da vjernici otiđu na primanje Sakramenta ispovjedi, kako bi se dan kasnije mogli pričestiti, kao i da se izvrše pojedine predradnje kako bi što pripremljenije (u duhovnom smislu) dočekali ovaj veliki šibenski blagdan.
Kako nam je ostalo zabilježeno, slavlje bi počinjalo predvečer uoči sv. Jakova, u šetnji Poljanom i Kalelargom, naravno i rivom, bio bi organiziran koncert gradske i vojne glazbe, „rokete“ (vatromet), i to sve do u kasne noćne sate. Nakon ugodne večeri i noći, a već od ranih jutarnjih sati na blagdan sv. Jakova stjecište Šibenčana bila bi katedrala sv. Jakova i liturgijsko slavlje. Nakon svečane mise bi se povelo kolo pred katedralom. Tih je dana Grad živio intenzivno, živo i u druženju. Između jutarnje i prijepodnevne liturgije mnoštvo Šibenčana provodilo bi u šetnji gradskim ulicama, obalom, tržnicom. Ne toliko radi šetnje, već razgledavanja pojedinih štandova. Moglo bi se slobodno kazati da je gotovo čitav grad izgledao kao jedan veliki štand. A kupiti se moglo svašta. Od robe široke potrošnje pa do svega onoga što su ljudi u to doba proizvodili. Prodavalo se i kupovalo sve i svašta, a nešto se moralo kupiti. Barem igračka za dijete, lizalicu ili slatkiš, drvenu pticu – trebalo je svako dijete osjetiti radost tih dana.
Kao što i priliči, veselo je bilo i na Poljani gdje bi slavlje i veselje trajalo već do kasnih večernjih sati. Bila su to lijepa vremena jer se svatko sa svakim družio, prijateljevao, „poija i popija“. Čašćenje svete Ane uglavnom se odvijalo u grobljanskoj crkvi sv. Ane. U čast svetom Kristoforu održavana je mala procesija u kojoj bi se nosio kip sv. Kristofora, ali uvelike okićen prvim grozdovima ‘ranke’ (rana sorta grožđa). Naime, Šibenčani su pored drugih sorti grožđa, uzgajali i po koji panj te rane sorte. A upravo bi se ‘iskazali’ pojedinci svojim proizvodom, donosili bi već sazrele grozdove i njima kitili kip sv. Krstofana.
Drago nam je reći i to kako su se šibenske fešte s radošću sjećali i Šibenčani i njihovi gosti. Pa čak i prosjaci koji bi za te dane gotovo preplavili grad. Dolazili su s raznih strana, od Sinjskog zaleđa i Bosne, dalmatinske zagore, drniškog i kninskog kraja, pa sve tamo do rubnih dijelova Like. I, bilo je dobro njima te dane. Jer Šibenčanin nije nikad živio sam za sebe. Opetovano donosimo i dio razgovora s jednim od legendi težačkog Šibenika, Ivom Ercegovićem – Kutlićem koji je, između ostalog, pričao i o ova tri šibenska sveca. „Tu su bila tri sveca – sveti Jakov, prvi, sveta Ana i sveti Krstofor, a znalo se reći i sveti Krstofan. To su tri fešte bile u Šibeniku, onda su sajmovi bili. A osobito je bilo doli po obali, doli bi bili i cirkusi i bilo bi sviraca, baluna i tako. Isto ka šta u Splitu svetoga Duju slavu, nako bi ode slavili svetog Jakova, svetu Anu i Krstofora, ota tri sveca. To je bija šibenski sajam. I to bi u sveti Jakov, i sad je to, dolazili bi biskupi, četri pet biskupa bi tu govorilo misu. I onda bi mi tu pivali, ima himna svetog Jakova – ‘O dični sveti Jakove, ti diko rajskih dvora…’ Ovo je dio refrena, ja je par godina nisan piva, pa san i zaboravija. Dolazili bi biskupi i učinila bi se i procesija jedna lagana nako oko crkve, al vanka nije okolo bilo. U svetog Jakova se dosta držalo do te proslave. Uto je bila onda i sveta Ana. A na svetog Krstofora je bila procesija, ali jedna lagana. Onda bi počele ranke, ranije grožđe. Moj ćaća je ima jednu dvista loza, to su bile velike ranke. Tu bi uvik, koji je bija prvi grozd, onda bi se donija i obisija na kip svetoga Krstofora. Onda prid procesiju bi bilo – ‘A, vidi, ima i grožđa’. Ja znan da mi je ćaća dava to, ja san bija malešan. Posli su i Zatonjani počeli ranke saditi. Na svetome Krstoforu, on je nosija Isukrsta, eto, visali bi to grožđe. A na svetu Anu bi bila misa ode gori na groblju jer sveta Ana nan se zove groblje ovo gori, tvrđava. Tu bi bile mise. A na procesiju na Krstofora to je više išlo ka gradski prošešijun. To bi se učinilo samo đir, samo ne znan je li kraj mora išlo. Uglavnom, iša je prošešijun i vraća bi se opet u sveti Jakov. Iša bi posli podne, bilo bi pivača, ali ja nisan u te procesije iša, i zbor da iđe cili. Zbor je iša jedino na Božji blagdan. Glazba bi svirala svaku večer kod Krke.“
I što na kraju kazati nego poželjeti Šibenčanima sretne im velike Blagdane sa željom da ovaj lijepi običaj opet zaživi – piše Željko Krnčević.
