Šibenik je po mnogočemu jedinstven u svom postojanju. Jedna od činjenica koja ga izdvaja od svih ostalih gradova ne samo u Hrvatskoj, već vjerojatno i u svijetu je to što se Šibenik prvi put kao grad spominje u ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. I nije to ništa posebno – posebnost priče krije se u datumu otisnutom na tom dokumentu. A on glasi – 25. prosinca 1066. godine.
Iz istog razloga Šibenik se često spominje i kao najstariji samorodni hrvatski grad. U ispravi, kojom hrvatski kralj Petar Krešimir IV daruje kraljevsku slobodu benediktinskom samostanu svete Marije u Zadru, na Božić 1066. godine u prijevodu piše…
‘Godine utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1066., za vladanja Dukasa u Konstantinopolu, ja – Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, dopuštenjem Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našeg kraljevstva, i sigurnošću našeg vojvode Stjepana i ostalih velikaša Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika, tako da, ako se neki drznik bude htio u nečem spomenutom samostanu suprotstaviti ili silom nešto bude oteo, neka četverostruko vrati crkvi, a sve njegovo neka potpadne pod kraljevsko pravo. Na dan rođenja Gospodnjega, u Šibeniku (IN SIBINIQU0), pred svima, ova isprava spomenutoj opatici Čiki bi dana.’
O najstarijoj povijesti Šibenika ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je bio utemeljen u doba kneza Domagoja u IX. st. Isprva se razvijao kao utvrda (castrum) sa starijim predgrađem (suburbium) na području Doca i mlađim na istočnoj strani kaštela, gdje je u XII. st. sagrađena crkva sv. Krševana, oko koje se poslije razvila jezgra srednjovjekovnoga grada. Šibenik je pripadao skupini hrvatskih gradova, a izniknuo je na brijegu 70 metara iznad mora (današnja tvrđava sv. Mihovila), na kojem nije nađen nikakav trag antičke urbane tradicije, ali je bilo nekog života u kasnoantičko doba.
