Šibenčanka Julija Karadakić rođena je sa dijagnozom spina bifida, ali iako je u invalidskim kolicima, ova 19-godišnjakinja nastoji živjeti na način da joj ona ne predstavljaju problem. Radi sve što i njezini vršnjaci, aktivno se bavi i sportom te je tako prošli vikend kao članica Karate kluba Krka Šibenik postala prvakinja Hrvatske u parakarateu.
– Nastojim da mi kolica ne predstavljaju problem u svakodnevnom životu, ali nažalost postoje situacije kad mogu biti prepreka. No, kako volim reći i kako vjerujem, svaka prepreka je savladiva. Šibenik ja grad koji je nažalost neprilagođen osobama s invaliditetom, državne ustanove namaju liftove te je osobama u kolicima pristup onemogućen. Nadam se da će s novim radovima grad više prilagoditi pristupe – priča nam Julija, inače upravni referent po struci.
Kolica ne gleda kao prepreku u svakodnevnom životu, a trenutno joj je plan osamostaliti se. Upisala je autoškolu, a polaganje će nastaviti u Kninu gdje imaju automobil sa ručnim komandama. U procesu je i traženja posla, ali kako nam kaže, otegotna je činjenica što je u kolicima. Ipak, ona ne odustaje. Slobodno vrijeme krati druženjem s prijateljima, igranjem sa psom i karateom u kojem je jako uspješna.
– Roditelji u Udruzi Aurora složili su se kako djeci u udruzi i nama mladima treba neka fizička aktivnost i hobi koji će nam popuniti vrijeme i tako je pokrenut projekt ‘Sport za sve’. Nije bilo jednostavno pronaći sport u kojem bi mogli sudjelovati, ali na sreću pronašli smo trenere karatea koji su nam bili voljan posvetiti vrijeme. To je i dovelo do toga da smo prošli tjedan sudjelovali na svojem prvom natjecanju, Prvenstvu Hrvatske u parakarateu u Zagrebu – govori nam Julija koja se sa prvenstva vratila sa zlatnom medaljom.
Kolica privlače pogled, iskreno će naša sugovornica, međutim smatra da sve kreće od nas samih i ona ih nikada nije gledala kao prepreku.
– Ne dozvoljavam da mi kolica budu prepreka u socijalizaciji i društvenom aspektu života, a u svemu tome velika podrška su mi prijatelji. Njima moja kolica ne predstavljaju problem i ja, kao i svi mladi mojih godina, izlazim i družim se. Naravno, nije uvijek bilo lako voditi aktivan društveni život iz kolica, ali u svemu tome bitan je stav koji imamo prema sebi. Bitno je prihvatiti sebe i invaliditet, ne kao manu, već kao dio sebe – smatra Julija.
Na putu kroz život najveća potpora bili su i ostali roditelji i upravo oni imaju najveću zaslugu za pozitivan pogled na život.
– Zahvaljujući njihovoj potpori i snazi nikada nisam osjetila da su mi kolica tolika prepreka u život – kaže nam za kraj.
