Na samom početku putovanja još uvik u glavi su mi svirale pisme koje san s dicon vježbala za školsku priredbu i pratija me osjećaj lude brzine, kratkog roka u kojem sve moran stići napraviti prije nego dignemo sidro. Ponesi punjače, vlažne maramice, donju robu, pare, nazovi babu, ostavi bratu ključ da zalije cviće, naidi se kod matere, jer ko zna kakva te spiza čeka, naspavaj se i ko zna šta sve ne još. Ali sve skupa se činilo okej, jer nas čeka ležeran tempo, odmor, uživancija… no, nije ispalo tako.
Prvo nas je kompa Kristić doša ispratit na kolodvor, uz njega moj divni brat i Brakijev ćale s bason kojeg je tribalo dostavit u Zagreb. Izgrlili se sa svima, ne bi da odlazimo na neodređeno, razvukli osmijehe od uva do uva keseći se i sidosmo u ugodnog Samoborčeka pa nek avantura započne.
U autobusu temperatura lipa, tepla, rekolo bi se, taman. Matin začepljeni nos i tri srednjovječne gracije iz različitih dijelova ex Juge na susjednin sidalima bili su moje okružje sljedećih nekoliko sati koje san popunjavala razgovorima o smislu života i njegovoj definiciji do koje nismo došli, te lekcijama susjeda o tome kako su problematični sinusi sigurno vezani i za bolove u križima. Spavanje u Ze ge-u i rano buđenje bili su još jedna od priprema. Moj pokušaj LCHF prehrane koji je tek započeja može opet započeti i to s pauzon…
Ček in, pa ček aut i tako par puta u par dana bili su naporni i dosadni…
Izlazak na azijski teritorij je bija za oboje: AAAAAAAAAAAA… Zabezeknuti, zinutih usta i mravljin koracima, mičemo se i neznajući di idemo. Totalno su nas, iako smo imali neke pretpostavke, iznenadile slike koje su nam naglo došle prid oči, a nove se neprestano stvarale: na ulici se kuvaju jaja potpuno bile ljuske, peku se neka čudnovata peciva, ako ih se može tako nazvati, obavljaju nužde, onako, usput, izmjenjuju vozila svih vrsta od kamiona, bicikli, auta, rikši, motora, između njih krave, konji, pasi, koze, ovce, slonovi, deve, a između svega toga i ljudi. Mali, veliki, žene, dica, zamotani od glave do pete u svoje sarije i ostalo svih mogućih boja i šara, uglavnom bosi ili u nekin japankama iako je temperatura vani 10-15 stupnjeva. Osim toga, izmjenjuju se različiti i intenzivni mirisi, uglavnom neprepoznatljivi. Osim kanalizacijskih.
Kako vrime prolazi, krepani, s ogromnin ruksacima na leđima još uvik tumaramo unaokolo. Polako se počela spuštati noć, a onako, u polumraku, svi bulje u nas, povlače za rukav, na jedva razumljivom engleskom pitaju za lovu ili objašnjavaju da ne tribaju naše novce nego samo žele pomoći, jer primjećuju da smo zbunjeni. To nas samo jos više umara, a i ne snalazimo se baš s pregovaranjima. Na kraju uspijevamo pronaći neki smještaj i to za ne falit, najprljaviji koji san ikad vidila. Uz to još i skup. Iako svjesni da smo priveslani jedva čekamo sklopit oči, pokušat smirit dojmove i pripremiti se na sljedeće dane koji su prid nama.
One slike koje su nas dočekale, potpuno suprotne od dosadašnjih, kad smo se približili jednoj od čuvenih utvrda važnih u indijskoj povijesti, lipotici Delhia Red Fort ili tzv. Lal Qila, bile su predivne. Baš fasciniraju svojim bojama, oblicima, materijalu od kojeg su građene, a u nekoliko dana posjetili smo ih dosta u našoj tzv. sjevernoj turi Delhi-Agra-Jaipur-Ajmer-Puschkar-Udaipur. Sva ta vožnja unaokolo bila bi puno napornija, a lekcije o Indiji isključivo turističke da nismo imali sriće dobiti genijalnog vozača na par dana. Mladog, pomalo munjenog, super snalažljivog i skromnog, vedrog i zaljubljenog 29-ogodišnjeg Anila, koji priča dobar engleski i s kojin smo se tih dana sprijateljili, podilili hranu, robu, šetnje, izmijenili priče iz svakodnevnih žvotnih iskustava i lekcija. Super!
Osin ugodnog druženja s novin frendon vozačen, u sjećanju će nam definitivno ostati Matina lekcija sviranja sitara, u kojoj se u vrlo kratkom roku više nego solidno snaša, te hena, slikanja po tijelu biljnim pripravkom, koje se zadrži samo par dana na koži. Da ne bi pretjerivali, napravili smo samo male crteže na dlanovima. Cilo vrime intezivno razmišljan i o pirsingu na nosu. To je nešto o čemu maštan još od tinejđerskih dana kad se to činilo nešto jako strašno i čudno, a ode ga ima svaka ženska osoba od svoje četvrte godine života.
Nakon šta nas je Anil šestog dana naše indijske avanture iskrca ujutro rano, na predivno božićno jutro, isprid Udaipurskog aerodroma, odahnuli smo i nakratko ostali bez buke i gužve spremni za nove, ali toplije dane na jugu…
