Božidara Habeka sreli smo na Meduliću među grupom djece. Svirao je gitaru i pjevao im ‘Kad si sretan’. Uskoro smo saznali da su djeca na terenskoj nastavi (Katolička škola)te da dotični gospodin nije njihov nastavnik, već su,eto,brzo pronašli zajednički jezik. Tko je zapravo Božidar Habek, otkrio nam je on sam uz kakao. Jedna je gitara, praktički, kriva za sve, odnosno za njegov dolazak u Šibenik.
Ovo je treći dan da je tu, i upravo je odlazio kući u Varaždin. Evo što je rekao o sebi, glazbi,našem gradu, poimanju svijeta i života:
-Bavim se svim znanjima svijeta, onim što svijet zna i ne zna. Želim donijeti među ljude i sva živa bića temeljni impuls života. Moja je pjesma ljubav. Ljudima sviram, to im poklanjam, a onda i oni meni nešto poklone. Nekad je to kakao, nekad novac, sendvič, osmijeh…Šibenčani su me prihvatili kao svoga, a i ja njih. Svaki je grad, zapravo, moj dom. Ja sam građanin svijeta, cijelog Svemira – priča nam Božidar zbog čega su ga djeca od milja nazvala ‘gospodin Svemirac’.
-Nekoć sam bio profesionalni glazbenik, a onda je došao rat i sve je stalo. Trebalo je prehraniti obitelj pa sam otišao svirati na ulicu. Supruga se bunila, govorila da je to sramota, neprimjereno jer ipak smo ranije svirali po velikim i luksuznim klubovima. Međutim,rekao sam joj da se nemamo čega sramiti-to smo mi, umjetnici pa zašto onda ne bismo ljudima pokazali tko smo i što znamo, ali na jedan malo drugačiji način. U vrijeme rata želio sam svojom pjesmom ljudima vratiti nadu. Ali od nade i vjere nema ništa ako se sve to ne pokaže i djelima. To bi, otprilike, bio moj životni moto – poručuje ulični glazbenik.
Svoj prvi CD-e izradio je sam. Od snimki, omota, fotografija-svega. Uz sve svoje talente ima i apsolutan sluh pa ‘sluša’ akustične gitare svoga sugrađanina i najboljeg graditelja akustičnih instrumenata na svijetu, kako kaže za Vladimira Proskurnjaka.
