Ivica Poljičak, državni tajnik u Ministarstvu kulture, osvrnuo se na vijest da je u 83. godini umro Vlado Gold, vlasnik nekada kultnog kafića ‘Gold’ na Dobriću. Na Facebooku je napisao svoja sjećanja za taj kafić u koji je počeo dolaziti još kao srednjoškolac. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.
‘U početku sramežljivo i rijetko, a potom sve češće, s prvim srednjoškolskim danima ‘šuvarice’ kojom se dokinulo gimnaziju, tamo školske 1979./80. godine ‘Gold’ je postao kafićem koji je obilježio to razdoblje mog života, prije odlaska u onu vojsku, a potom i na studij u Zagreb. Tako je ‘Gold’ izašao iz mog života, na kraju se zatvorio, ali je puno toga ostalo, a kad sam čuo da je umro vlasnik istog prezimena, Vlade Gold, na površinu su spontano isplivali brojni detalji iz tog vremena mladenačke socijalizacije sa svijetom odraslih.
Hoću reći da pripadam generaciji kojoj je odlazak u kafić bilo već izboreno pravo, a meni i susret s klasičnim rockom kojeg sam upijao umjesto new wavea, bez obzira na veliku popularnost novovalaških bendova. Razumljivo, pred očima imam Goldov gramofon dual i posloženo više longplej gramofonskih ploča na središnju osu, tako kad bi odsvirala jedna strana, ručka bi se automatski povukla i sljedeći LP-i bi se već okretao. Tu sam prvi puta čuo antologijsku Trinaesticu od Doorsa i na njoj ‘Light My Fire’ i još puno toga. Rock glazba bila je magnet koja je privlačila, a za razliku od danas, slušali su se cijeli albumi. Treba li reći, najveći dio gramofonskih ploča još uvijek se nabavljao u inozemstvu, a i sam Vlade Gold bio je povratnik iz Njemačke.
Dobro se sjećam kako je Vlade na Badnju večer častio fritulama. Isti oblik naočala iz tog vremena nosio je i poslije, bez obzira što su bile izvan mode. Bile su, uz njegovanu bradicu, njegov prepoznatljiv znak. Puno poslije, upoznali smo se, dijelili smo misli o hrvatskim temama, a nikada ga nisam zapitao niti riječi o kafiću. Sad mi je žao. Imao bi sigurno što reći o kafiću koji je stekao generacijsku prepoznatljivost.
Za ono vrijeme ‘Gold’ je bio skladno opremljen. Najčešće pun, a ljeti se sjedilo i na dva drvena punta ispred ulaza te na kamenoj ogradi uz skale. Sjedilo se i na skalama. Meni je glazba bila presudna. Zato, dok ovo pišem slušam ‘The Doors – 13’ i misli mi vrludaju.
Od rujna 1973. godine do druge polovine 80-ih bilo je zlatno doba Golda. Desetljećima nakon, zapravo ne znam kad je točno prestao s radom, prostor bivšeg Golda ostao je prazan. Život nas je odnio na razne strane. Rat je isto učinio svoje. Kao i sam Vlade Gold, dio nekadašnjih stalnih mušterija više nisu na životu. Pojavili su se novi gradski mladići i djevojke koji su otkrivali nove gradske prostore i priče. Svi pokušaji s drugim sadržajima na mjestu ‘Golda’ bili su neuspješni. I dok je prostor prazan, ostale se priče, koje se pričaju i danas. I svatko tko je ulazio kroz drvena vrata ‘Golda’ ima ponešto reći. Rado slušam te priče i znam da nisam usamljen. Vlade Gold i njegov ‘Gold’. Nema ih, a žive i dalje.’
Vlado Gold pokopan je u subotu na Gradskom groblju Kvanj.
