Već nekoliko mjeseci 22-godišnji Tomislav Junaković u dječjem vrtiću ‘Šibenska maslina’ odrađuje pripravnički staž kao odgojitelj djece rane i predškolski dobi.
Simpatični mladić velikog osmijeha jedan je od rijetkih odgojitelja u našoj županiji, a pokušao je objasniti i zašto se muškarci puno rjeđe odlučuju za poziv odgojitelja.
– Zbog vječnih podjela na muška i ženska zanimanja, kao i nedovoljno informacija o ovom pozivu, muškarci odustaju od zanimanja odgojitelja. Baš zato, iz vlastitog iskustva svima želim kazati kako takve podjele nemaju nikakvog smisla i da je pravo bogatstvo biti muškarac-odgojitelj. Doista bi volio da moj primjer potakne i druge te da oni koji u sebi osjećaju poriv i želju jednog dana i postanu odgojitelji – počinje Tomislav.
Brojni su hobiji kojima se Tomislav bavi u slobodno vrijeme – uz rad sa djecom i mladima, angažiran je u vokalno-instrumentalnom sastavu u župi sv.Jeronima na Meterizama, bavi se sviranjem i pjevanjem u Grupi Start, volontiranjem u konjičkom klubu Kolan te raznim sportovima od kojih izdvaja nogomet.
Uz sve navedeno donedavno se bavio jahanjem i folklorom. Kreativne potencijale otkrivao je još u predškolskim danima. Sve je postalo intenzivnije u srednjoj školi, kad je pohodio temeljnu formaciju animatora.
– Iako je posao odgojitelja iznimno kreativan, vlastita kreativnost ipak nije utjecala na odabir zanimanja, presudila je ljubav prema djeci i mladima. Na početku sam se predomišljao između učiteljskog i odgojiteljskog studija, a kako mi je bila puno zanimljivija razvojna tematika djece rane i predškolske dobi, odlučio sam se za odgojiteljski studij – govori.
Zanimljivo je napomenuti kako sada pripravnički staž odrađuje upravo u vrtiću Kućica, u kojem je i sam nekad bio dijete, te kako je upravo njegova mentorica, odgojiteljica Duška Mikulandra, nekoć bila njegova ‘teta’.
– Kad sam upisao fakultet i razmišljao o poslu, priželjkivao sam povratak u moju Kućicu, i eto to se dogodilo. Osim samog izgleda vrtića, promijenila se i moja perspektiva. No to dijete koje je ostalo u meni pomaže mi u lakšem pristupu svakom djetetu i doživljavanju svijeta iz njihove perspektive. Predivan je osjećaj biti tu, posebno me obradovala vijest kako će baš teta Duška biti moja mentorica. Kad imate priliku učiti od osobe koja je bila dio vašeg odgoja i koja je jedan od najboljih primjera kakav odgojitelj treba biti, onda je motivacija za rad i daljnja učenja jako velika. Osim tete Duške, u Kućici je i moja teta Vlasta, kao i druge odgojiteljice koje su sudjelovale u mom odrastanju u vrtiću, u raznovrsnim pedagoškim aktivnostima ili aktivnostima u etnoigraonici Balarin. Ovom predivnom osjećaju pripadnosti Kućici, svakako pridonose i ostale kolegice koje su me divno prihvatile i uvijek su spremne ‘uskočiti’ i dati mi dobar savjet – priča Tomislav.
Na početku pripravničkog staža, bilo je puno zanimljivih komentara kolegica, roditelja i djece.
– Nakon dva mjeseca pripravništva sve rjeđe čujem komentare kolegica koje su me, kad bi došao na vrata sa maskom na licu, znale zamijeniti za roditelja, pa bi rekle…..’oprostite, ne smijete ulaziti u vrtić…a joj kolega to si ti!’. To je bilo jako simpatično i smiješno. Nikad nisam čuo nijedan zlonamjerni komentar, već samo pozitivne i podržavajuće poruke. S djecom je na početku bilo zaista smiješno i simpatično, nikako im nije bilo jasno kako muško može biti teta i kako će me zvati! Super su bili komentari oko zamjene za riječ teta, pa me sad svi zovu tetak Tome ili barba Tome. Najsmješnije mi je bilo kad sam pitao jedno dijete zašto ja ne mogu biti tetak i dobio odgovor: ‘zato šta su tete ženske, a muški su muški’. U početku je bilo zanimljivih reakcija roditelja kada bi me ugledali na vratima, sad su se roditelji navikli na mene. Posebno mi je bilo smiješno i drago čuti kako me djeca komentiraju i opisuju kad s roditeljima u kući razgovaraju o boravku u vrtiću – kaže.
Veliki dio svog slobodnog vremena Tomislav posvećuje volontiranju, uvijek ističe važnost rada za druge.
– Od 2013. volontiram u konjičkom klubu Kolan, udruzi za aktivnosti i terapije pomoću konja u Dubravi kod Šibenika. Uz podršku i poticaj predsjednice udruge završio sam edukaciju za instruktora uz pomoć konja za osobe s invaliditetom. Moram istaknuti kako me je volontiranje jako usmjerilo ka mom današnjem pozivu. Za to davanje sebe i svog vremena drugima bez ikakve naknade, nagrađen sam novim znanjima, novim spoznajama o vlastitim mogućnostima i osobnom razvoju te 2017. godine nagradom za volonterski rad na području Grada Šibenika. Zbog nedostatka slobodnog vremena u posljednje vrijeme ne bavim se volontiranjem koliko bi htio, ali koliko god mogu, pomažem drugima s velikom radošću – priča.
Upravo je rad s djecom s teškoćama u razvoju jedan od njegovih profesionalnih izazova.
– U ovom pozivu, za svakog tko je odgovoran, profesionalno usavršavanje nikad ne prestaje. Priželjkujem i nadam se sudjelovanju na različitim edukacijama kojima ću proširivati vlastita znanja, kao i na edukacijama iz područja rada s djecom s teškoćama u razvoju. Djeca su najvažnija, odnosno davanje slobode izražavanja svakom djetetu. Važan je i osobni primjer kojim djeci sugeriraš koliko je važno biti kvalitetna osoba u cjelini, raditi na sebi, usavršavati se svakodnevno. U svom poslu djeci želim omogućiti sve uvjete za nesputani razvoj osobnosti, samostalnog izražavanja i odgovornosti, tako će puno lakše stjecati nova znanja i razvijati vlastitu kreativnost – zaključuje Tomislav.
