U Nogometnom klubu Zagora bili su vrlo aktivni u ljetnom prijelaznom roku. Na Borovište je stiglo nekoliko novih imena, među njima i ono najzvučnije, Drago Gabrić. Nogometaš bogate karijere, bivši hrvatski reprezentativac, u redove unešićkog trećeligaša stigao je kao najbolji strijelac 3.HNL jug, što je ostvario u dresu Splita. I kako kaže, nije požalio što je došao u Zagoru. O svom novom klubu, reprezentaciji, planovima za budućnost, koji uključuju i potpisivanje ‘najvažnijeg ugovora u životu’, s Dragom smo popričali između dva prvenstvena kola. Za početak smo ga pitali zašto je odlučio doći baš u Zagoru, jer, vjerujemo, ponuda nije manjkalo?
– Istina, bilo je ponuda, što je logično, jer osim što sam prošle sezone bio najbolji strijelac, bio sam proglašen i za najboljeg igrača lige, ali odlučio sam se za Zagoru, i to prije svega zbog predsjednika Marija Paića. Privukla me njegova ambicioznost, želja, vizija, ljubav prema klubu, koja je zarazna.
I, jeste zadovoljni u Zagori?
– Prezadovoljan! Nisam ni malo zažalio što sam došao u Zagoru. Split jest velik klub, iz velikog grada, bivši prvoligaš, ali ima svega 10-20 pravih navijača. A za Zagoru živi stotine ljudi, ne samo iz Unešića, nego i iz okolice. Navijači su vrlo strastveni, a nogomet se i igra zbog navijača. Ako mi ne ide, oni mi daju podršku, dignu me i stvarno gušt igrati pred takvim navijačima – veli Drago, koji je i u Zagori pokazuje da je pravi profesionalac.
– Putujem iz Splita na trening u Unešić sat vremena, i isto toliko nazad, i nije mi nimalo teško. Jest da mi je 33 godina, da sam puno toga prošao, ali i dalje sam gladan nogometa, utakmica, golova. I dalje živim za to, i dalje imam ambicije dokazivati se, iako se mnogi čude i pitaju me, Drago, što će ti to više?
U onome što radi ima veliku podršku svoje ‘ljepše polovice’, s kojom će uskoro potpisati ‘najvažniji ugovor u životu’.
– Istina, s djevojkom Mateom sam godinu i pol dana u vezi i planiramo se vjenčati sljedeće godine. Ona mi je velika podrška – ističe Gabrić, koji na Borovištu ostaje do kraja sezone, a možda i dulje.
– Ne bih imao ništa protiv ostati u Zagori, jer, kako sam kazao, ovdje mi je prekrasno, s predsjednikom imam odnos poput oca i sina – biranim će riječima Drago o predsjedniku Paiću koji je s ostatkom uprave učinio velike napore po pitanju infrastrukture i uređenja svlačionica, a nedavno je u sklopu stadiona otvoren i klupski fan-shop.
Crveni su u prvenstvo ušli s velikim ambicijama. Ali, početak sezone nije bio baš najbolji, što je za posljedicu imalo promjenu na trenerskoj klupi.
– Uoči sezone je stiglo pet, šest novih igrača i teško je bilo očekivati rezultat preko noći. Treba neke vrijeme da se sve to uigra, ali na pravom smo putu. Sada je došao i novi trener, Vjeran Simunić, koji po meni radi odličan posao, a rezultati su već vidiljivi, u dvije domaće utakmice zabili smo deset golova. Liga je izjednačena, dosta kvalitetna, ali, kako sam kazao, uvjeren sam da ćemo se dizati iz utakmice u utakmicu – smatra Drago.
U Zagorinoj svlačionici vrlo je veselo nakon pobjeda?
– Je, zapjeva se redovito. Svi u klubu i oko njega žive za tih 90 minuta i kada se napravi dobar rezultat pjesma poteče sama od sebe, a i trener je takav, voli proslaviti s nama, osjeća ekipu – objašnjava dokapetan Zagore, koji i nakon igračke karijere namjerava ostati u nogometu.
– Namjeravam upisati za B trenersku licencu. Želim biti trener i mislim da bih dobro radio taj posao. –
S obzirom na bogatu karijeru, Drago je radio s puno trenera. Tko je od njih ostavio najveći trag na njemu, tko ga se najviše dojmio?
– Slaven Bilić je u reprezentaciji ostavio velik dojam na mene, vidi se da je veliki stručnjak, a sviđa mi se i njegov stil. Što se tiče klupske karijere, izdvojio bih Antu Mišu, pod njegovim vodstvom na Poljudu smo igrali najhajdučkiji nogomet – odgovara Gabrić.
Za hrvatsku A reprezentaciju Gabrić je odigrao pet utakmica. Kakav je osjećaj navući kockasti dres?
– Fenomenalan. U klubu si svaki dan, treniraš, odigraš u sezoni stotinjak utakmica, a reprezentacija je nešto drugo. Kada dođeš na okupljanje, sve ti je kao novo, trema je, osjetiš da je to nešto posebno, ipak igraš za svoju zemlju i nije čudo što neki igrači pokleknu pod tim pritiskom. Ali, dominirajući osjećaj je ponos – zaključio je Drago Gabrić.
