Što ako prestanemo tragati za ljubavlju?
Umjesto toga, mogli bismo živjeti u sadašnjem trenutku – sada i ovdje. Zamislite da smo u potpunosti u stanju reći: „Ovo sam ja i dobro sam.”
Sva ta potraga za ljubavlju na kraju nas umori. Mene je umorila. Izluđuje me ta potraga, ta borba, zbog koje se na kraju osjećam nesigurno, ludo i prazno.
Mi želimo da vanjski svijet smiri naše unutarnje strahove, ali to se rijetko (ako ikad) dogodi.
Ako se i dogodi, iza toga ostajemo slomljeni (suprotno od onoga što smo željeli), piše Elephant journal.
Znate onu slatku predodžbu koju imamo o ljubavi – onu o kojoj govore pjesme, filmovi i društvo u cjelini? Lažna je.
Kada zadržavamo uvjerenje da će nam druga osoba ili iskustvo pružiti mogućnost da se (napokon) osjećamo potpuni, čeka nas nevolja.
To je ono što mi radimo tako često u životu – očekujemo da će nešto izvanjsko učiniti da se osjećamo potpuni. Ja sam to učinila toliko puta.
Kada vjerujemo da naša vrijednost dolazi izvana, uvijek ćemo osjećati kao da nam je potrebno više ljubavi. Ovo nije nešto novo, već samo iskrena informacija. Koliko god želimo vjerovati da to nije istina – nitko nikada neće biti dovoljan da nas ispuni, ako sami ne možemo to učiniti.
Ironično je to što kad jurimo za nečim, obično ta stvar od nas bježi još brže.
Ne postoji mnogo toga što zapravo možemo kontrolirati. Zašto bi pokušavali to učiniti s nečim toliko divljim kao što je ljubav?
Kroz budizam razumijemo da se sve stalno mijenja. Učenje govori kako je ta promjena van naše kontrole. U tom učenju leži temelj za prihvaćanje nečega zbilja velikog – principa prolaznosti.
Ako možemo prihvatiti prolaznost, onda nismo toliko iznenađeni kada je naš vanjski svijet onakav kakav on jest – neizvjestan. Ukoliko to prihvatimo, pronalazimo nešto ispod toga svega, nešto što je stvarnije i čvršće.
Umjesto da mislimo kako će nas nešto izvanjsko upotpuniti, moramo obaviti suosjećajan posao pronalaženja vlastite cjelovitosti.
Skrećemo svoj pogled prema nama i gledamo prema unutra.
Izlaz iz patnje nalazi se u nama. Našu slobodu ćemo pronaći ako se okrenemo vlastitim srcima, ne tuđim srcima.
Nije li to ono što svi žele – da se osjećaju dobro zbog toga što su u ovome trenutku onakvi kakvi jesu?
Jurenje za ljubavlju je postalo zastarjelo, jer smo shvatili da je već imamo.
Više se ne osjećamo slomljeni, jer smo prestali vjerovati da nam nešto nedostaje.
Zamislite da smo to radili cijeli naš cijeli život? Kako potpuno bismo se osjećali?
Prihvaćanje sebe je način na koji možemo dopustiti ljubavi da stigne.
To se neće odmah dogoditi. Potrebno je vrijeme kako bi naučili kako voljeti sebe.
U mom slučaju, ljubav prema sebi pojavila se nakon što sam iscrpila sve druge resurse. A vjerujte mi, tražila sam je svugdje.
No, radi se o ovome, kad postanemo nježniji prema sebi, drugi ljudi postanu privučeni nama.
Kada se osjetimo potpuno, drugi ljudi više ne osjećaju pritisak. I onda, naravno, žele biti blizu nas. Smiješno je to što se tada više ne zamaramo s tim. Više nam drugi ljudi nisu potrebni da bi se osjećali kao da vrijedimo.
Dakle, molim vas, preuzmite rizik – odustanite od ove beskrajne potrage za ljubavlju.
Izlaz se nalazi unutar vas.
Pronađimo ljubav u našim srcima. Proučavajmo sebe bez prosudbe.
Mi nismo slomljeni, mi smo cjelina. Ništa nam nije potrebno kako bi bili drugačiji. Sve je u redu onakvo kakvo jest.
Sada zaista možemo početi upoznavati ljubav – jer ljubav se, iz našeg vlastitog srca, napokon pojavila.
izvor:atma.hr
