Karizmatična hrvatska glumica, redateljica i producentica Senka Bulić trenutno boravi u Šibeniku gdje je čeka premijera predstave ‘Zločin na kozjem otoku’ u kojoj igra. Iskoristili smo tu priliku da sa Senkom porazgovaramo o predstojećoj predstavi, nesuđenom mjestu v.d. ravnateljice HNK u Šibeniku i daljnjim planovima u karijeri.
S Vinkom Brešanom se ponovno vraćate na otok, da tako kažemo. Nakon uloge u filmu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, za nekoliko dana je pred Vama premijera predstave ‘Zločin na kozjem otoku’. Koga glumite u predstavi?
Da, nakon Svećenikove djece nismo surađivali na filmu, a ovo je drugi put da s njim radim u kazalištu. I to tekst kojeg dobro poznajem, režirala sam ga prije deset godina u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Igram Agatu i iznova otkrivam sve slojeve Bettijevog teksta, pitanja koja izlaze iz ovog materijala, propitivanje ženskog identiteta, međuodnosa, prevlasti seksualne energije ..pritom u klaustrofobičnoj otočkoj izolaciji.
Riječ je o najizvođenijoj drami Uga Bettija koja prati živote triju žena koji su prožeti usamljenošću i tišinom. Što mislite kako će publika reagirati?
To mi je teško pretpostaviti. Nadam se da ćemo ih izazvati da nas gledaju. Voljela bih da im stvorimo zanimljivo, pamtljivo gledateljsko iskustvo.
Mislite li da su ljudi danas, bez obzira žive li u velikoj sredini ili malom otoku, usamljeni?
Osjećaj usamljenosti može biti i intenzivniji u kontekstu koji se ne čini kao pogodan za to. Nemam osjećaj da je privilegija jedno ili drugo, meni trenutno više odgovara veći grad , osjećaj da mi je pristupačnije više sadržaja, prostora, ljudi , mogućnosti. Ali ne bih se zaklinjala da me drugačiji, mirniji uvjeti neće privući.
Kroz svoj dugogodišnji rad pokazali ste se kao odlična redateljica i producentica, vodite nezavisno kazalište Hotel Bulić, a imali ste i ravanateljskog iskustva…odlično funkcionirate u svim tim ulogama, ali što ste vi prije svega? Da li je glumica ono prvo i najvažnije?
Sve mi je teže odvojiti te pozicije. Nakon intenzivnog redateljskog posla na predstavi Živjet ćemo bolje odmah sam započela glumački rad s Vinkom. Iznenadim se koliko se brzo adaptiram na novu poziciju iako sam mislila da će me prethodno iskustvo ometati. Za mene je najteža pozicija bila ona u kojoj sam istovremeno i glumila i režirala , to je potpuno shizofrena situacija. Inače i glumačku i producentsku i redateljsku poziciju doživljavam jednako važnima, ne radim hijerarhiju. Radi se samo o drugačijim pozicijama stvaranja.
Bili ste ravnateljica festivala Splitsko ljeto kada su Splićani protiv Vas pisali peticiju i kada ste smijenjeni. Jeste li to doživjeli kako osobni udar?
Bila sam svjesna da moji selektorski odabiri neće biti po volji mnogima, ali nisam ih ni radila iz kalkulacija. Smatrala sam da ono što sam programski ponudila Splitu taj grad upravo zaslužuje, od velikih antičkih tekstova do autora i autorica suvremenog Splita. Predstava Adio kauboju bila je krcata, interes ljudi nije bo umanjen napadima s raznih razina. Među napadima kao najsramotnija ostaje odluka o nedodjeljivanju nagrade u području dramske umjetnosti u godini u kojoj je glumac iz predstave dobio Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu u baš toj predstavi. Drago mi je da provincijalni ukus i kriterij ipak nije mogao postati važeći i drugdje.
Prije šest godina predloženi ste za v.d. ravnateljicu HNK u Šibeniku, no Gradsko vijeće je odbilo taj prijedlog? Tada ste izjavili da bi to predstavljalo veliki izazov za Vas?
Bio je izazov kao što uvijek s velikim entuzijazmom ulazim u velike kazališne projekte. Za mene to nikad ne bude karijerna mogućnost nego znači uvijek potpuni angažman na mijenjanju uvjeta za stvaranje drugačijeg kazališta. Tako pristupam svojim producentskim poslovima. Nekad dobijem mogućnost da započnem , nekad to zbog raznih okolnosti ne bude moguće.
Dosta ste se angažirali oko izbjegličke krize pa ste tako Božić proveli s izbjeglicama iz Sirije. Mislite li da je javnost nedovoljno svjesna svega što se događa?
Nismo dovoljno svjesni. Vrlo se lako uvjerimo da su mjesta nesreća udaljenija nego što zapravo jesu. Ta normalnost nesreće, zla je uvijek zapanjujuća. Činjenica da sasvim blizu funkcioniraju shopping oaze i izbjeglička prihvatilišta, da tako drastične razlike postoje paralelno za mene je frustrirajuća. Radim onoliko koliko mogu u vlastitoj situaciji i naravno da znam da je to premalo. Smeta me tendencija zatvaranja mogućnosti dostojanstvenog, ova cinična birokratska uvjeravanja s uporištem u zaštiti tzv. naše sigurnosti.
Radili ste na predstavi ‘Živjet ćemo bolje’, predstavi temeljenoj na romanu koji opisuje sumorniju stranu naše stvarnosti kao što su smrt vlastitog djeteta, pedofilija, preljub, homoseksualnost…mislite li da su to još uvijek teme pred kojima masa zatvara oči, koje su tabu? Prije nekoliko godina je ‘Srpski film’ podigao dosta prašine, film koji bez imalo cenzure servira svu okrutnu realnost gledateljima. Zatvaramo li oči pred situacijama koje se događaju u našem susjedstvu?
Nisam imala dileme u vezi postavljanja teksta. Roman sam nakon prvog čitanja htjela postaviti na scenu. Odmah sam kontaktirala autoricu Maju Hrgović . Roman je silno uzbudljiv, s mnogo autentičnih likova. Nsam htjela ublažavati teme romana, dapače. Ne zanima me isprano , umiveno., laž u kazalištu. Moramo biti sposobni na silinu scenskog, to nije pitanje podnošenja nego pitanje znatiželje, potrebe da imate interes za realnost i za granice koje kazalište može prijeći.
Trenutno ste okupirani probama za predstojeću predstavu u Šibeniku, premijerom…koji su Vam daljnji profesionalni planovi?
Imam dogovorene predstave u produkciji Kazališta Hotel Bulić, igramo Dream of life o životu Patti Smith, Damu s kamelijama…Počet ću pripreme za novu predstavu, nakon nekoliko godina ponovo radim s Ninom Violić, jedan poetičan, suvremeni talijanski tekst…U Zagrebačkom kazalištu mladih 24,25,26 ožujka možete pogledati moju novu predstavu Živjet ćemo bolje.
foto: Nenad Reberšak
