Otkako se pojavio na kazališno-spisateljskom nebu, a bit će tome uskoro 40 godina kad mu je još kao studentu Akademije dramske umjetnosti u ‘Gavelli’ postavljena drama Kreontova Antigona, Miro Gavran stekao je odanu sljedbu poklonika i poštovatelja koji s nestrpljenjem iščekuju svaki njegov novi uradak, neovisno o tomu radi li se o dramskim komadima, proznim tekstovima ili poeziji.
A nabralo se toga poprilično: 55 drama, 10 romana za odrasle, 10 romana za djecu i mlade, nekoliko zbirki priča, jedna zbirka poezije i tri libreta. Usto je Gavran najprevođeniji hrvatski pisac, čija su djela prevedena na 41 jezik diljem svijeta, s više od milijun prodanih primjeraka, a dramske komade pogledalo je više od četiri milijuna gledatelja.
Tomu valja pridodati činjenicu i da je jedini živući dramatičar koji ima kazališni festival njemu posvećen, GavranFest, koji se već 13 godina organizira u europskim zemljama (Slovačka, Poljska, Češka, Srbija, Njemačka), na kojima se izvode komadi nastali isključivo prema njegovima djelima. Sve to popraćeno je mnogobrojnim europskim i domaćim nagradama, što Gavranovu umjetničku biografiju čini impresivnom.
Gavranov je rukopis prepoznatljiv, u dramama i komedijama preispituje međuljudske odnose, odnos pojedinca prema društvu u cjelini, umjetnika prema totalitarnoj vlasti, posežući nerijetko za poznatim povijesnim likovima čije privatne biografije sagledava iz posve drugog rakursa, iznoseći detalje o kojima se u povijesnim knjigama ništa ne govori. Stoga Gavranova nova knjiga, Obrana Jeruzalema, koja je ovih dana izišla iz tiska u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Stilus knjiga, predstavlja istinsko iznenađenje za sve poznavatelje autorova opusa. Prije svega jer je riječ o poemi, izričaju za kojim je Gavran najrjeđe posezao, a znatno više zbog sadržaja i načina na koji je iznesen.
Naslanjajući se izravno na romane nadahnute biblijskim likovima (Judita, Krstitelj, Poncije Pilat) objavljene početkom novoga milenija, autor u 10 pjevanja poeme progovara o onomu o čemu drugi šute, poziva na obranu vrijednosti na kojima počiva zapadna civilizacija u trenucima kad se svijet kakav poznajemo urušava i nepovratno mijenja, riječima koje prodiru u samu srž ljudskoga bića. Gavran je, poput jednoga od glavnih likova svojih romana, lav koji riče u pustinji, koji poziva na obraćenje i opominje, jer, kako se navodi u Trećem pjevanju:
Jeruzalem nisu zidine.
Jeruzalem nije kamen
Od koga su te zidine sagrađene.
Jeruzalem je krv sa žrtvenika.
Jeruzalem je ljubav
Koja prezire izdaju.
Jeruzalem je riječ
Tisuću puta pobožno izgovorena
Na način kao da se prvi put izgovara.
Riječ koja nikada ne gubi svoju snagu.
Jeruzalem je misao
Na kojoj se griju
I otac i sin
I tisuću predaka
I tisuću potomaka.
Autor upire prstom ukazujući na ono od čega najradije odvraćamo pogled, na što se oglušujemo, čemu se prepuštamo, ne štedeći ni samoga sebe ni druge, posebice one u čijim su rukama poluge vlasti, ukazujući na sva naša klonuća i pozivajući da se trgnemo, vratimo iskonu i preuzmemo odgovornost za vlastitu sudbinu:
Dosta mi je vjere
Kojoj nitko nije vjeran,
Dosta mi je vođa
Za koje ne znamo
Kamo idu.
Dosta mi je sljedbenika
Koji ne propituju svoje vođe.
Dosta mi je sljedbenika
Koji neprekidno propituju svoje vođe.
Dosta mi je svijeta
Koji je sobom zasićen.
Dosta mi je ljudi
Koji unatoč sitosti
Ne prestaju jesti.
Dosta mi je ljubavi
Koja se produžava iz navike.
Dosta mi je hrabrosti
Koja ne priznaje da je
Sazdana na strahu.
Dosta mi je straha
Koji se odbija
Preobraziti u hrabrost.
Dosta mi je mlakih i mlitavih.
Da zaključimo, Obrana Jeruzalema knjiga je čija vrijednost daleko nadmašuje njezin opseg, za čiju će književnokritičku valorizaciju trebati proći određeno vrijeme, koja nadmašuje sve što je napisano u nas na ovu temu, nakon čijeg čitanja ostajemo dugo zamišljeni, a to je ono što je sama bit i pisanja i čitanja. Naravno, sve zasluge za to idu autoru, jednome od onih koji imaju što reći i zna kako to uraditi, saževši ovaj put svoj izričaj u stih koji će odzvanjati još dugo nakon što prevrnemo zadnju stranicu. Knjigu je svojim ilustracijama obogatio akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović, a pogovorom popratio Mario Kolar.
