Dokopavši se Brisbanea, glavnoga grada savezne države Queensland i trećeg po veličini grada u Australiji, odmah sam zamijetio njegov šarm, ali se u njemu nisam dugo zadržavao jer se vrijeme povratka kući sve više bližilo pa sam se odlučio za čisti hedonizam i opuštanje u gradiću popularnog među backpackerima. Još jednom me moj vjerni palac doveo do željene destinacije, no ne i bez problema. Naime, u Queenslandu je zakonski zabranjeno stopiranje(???) – vjerojatno zbog onog ludog Hrvata koji je pobio mnoštvo autostopera u devedesetima. Pošto ludi Hrvat služi 7 doživotnih zatvorskih kazni, plus 18 dodatnih godina (glupoga li prava, zar nije dovoljna jedna doživotna? Ili su Australci budisti pa vjeruju u buduće živote?), a otad, koliko mi je poznato, novih ubojstava nije bilo, opravdanog straha za stopiranje nema.
Ipak se policijsko vozilo zaustavilo, uočivši me s podignutim palcom, pa su me upozorili na sve opasnosti takvog načina putovanja te zaprijetili da mi, ako me ponovno uoče da se ‘palčim’, kazna ne gine. Pristojno sam ih saslušao te ih na kraju upitao ako idu u smjeru juga da me odvezu da ne moram stopirati i kršiti zakon. Kiselo su se nasmijali i ponovili mi da u Queenslandu ne smijem stopirati i da se pazim. Čim su ušli u svoje vozilo i udaljili se, podignuo sam palac, a na trenutak mi se podignuo i drugi ‘palac’ jer je policajka bila jako zgodna.
ŠVEDSKO PRAVILO
U večernjim satima napokon sam stigao do svoje destinacije, gradića Byron Baya koji se nalazi u drugoj saveznoj državi New South Wales (gdje je dopušteno stopiranje).
Atmosfera gradića je iznimno pozitivna, rekao bih čak čarobna, i odmah sam znao da ću se tu zadržati malo duže – a i trebao mi je odmor. Prema preporuci kolege backpackera kojega sam upoznao još na Novom Zelandu, smještaj sam pronašao u Art Factory lodge-u gdje sam dijelio šator, točnije veliki vigvam, s još desetoricom backpackera.
Cijeli Byron Bay, a naročito područje u kojemu sam smješten, baziran je na prirodi, održivom razvoju i brizi za okoliš.
Mnoštvo ‘prirodnjaka’ tu je pronašlo svoju zatomljenu kreativnost koju ovdje ispoljavaju na različite načine – glazbom, plesom, pjevanjem, pletenjem, raznoraznim rezbarijama, a čini mi se da su gotovo svi jednostavno napušeni (naravno, prirodnim sastojcima). ‘Kada si u Švedskoj, radi što i Šveđani’ – glasi jedna poslovica, a tko sam ja da joj proturječim?! Nakon što su i mene napravili Šveđaninom, mjesto je postalo još čarobnije.
Tih nekoliko dana sam istinski uživao u atmosferi mjesta. Svi su jedan drugome prijatelji makar se i ne poznavali, svi si međusobno sa smiješkom pomažu, svi su prihvaćeni, može se mrziti samo mržnja tako da nisam primijetio niti trunčicu agresivnosti, animoziteta ili ljutnje. Pomislio sam da je to mjesto u kojemu bih mogao provesti jako dugo vremena.
Večernji izlasci nisu bili u klubove i kafiće, već na pješčanu plažu uz glazbu koju su proizvodili spontano skupljeni svirači svih mogućih glazbala.
Uz vino i svakojake darove prirode pjevalo se, plesalo, kupalo u moru (a tamo i vodilo ljubav – kako sam u više navrata primijetio), stjecalo nova poznanstva ili samo ugodno razgovaralo sve do svitanja, a često i duže.
Danonoćno sam upijao sve što mi je mjesto pružalo te sam potpuno napunio baterije za istrpjeti novu dozu grintanja, kukanja, podvala, ogovaranja, obmana, negativizma i svega ostaloga što me kod kuće čeka.
Moj zadnji dan boravka u Byron Bayu bio je prvi dan Bluesfesta, velikog glazbenog festivala koji se tamo održava i koji je skupio imena kao što su Paul Simon, Santana, Robert Plant, Manu Chao, Iggy Pop, Steve Miller, Chris Isaak…a u gradić se slilo mnoštvo ljudi svih profila koje je ujedinila ljubav za dobrom glazbom.
Želio sam i ja prisustvovati barem jednom danu festivala, no to je bilo gotovo nemoguće jer su sve jeftinije karte već prodane, a one koje su ostale su postizale cijenu koju moj budžet zasigurno ne bi mogao podnijeti.
Srca teška kao lijevi but Ivanke Boljkovac skupio sam svoje stvari i krenuo na cestu u ponovnoj potrazi za dobročiniteljima koji će me povesti na dugu vožnju sve do moje posljednje destinacije u Australiji – Sydneya. Noć prije sam čvrsto odlučio otići spavati ranije da se odmorim prije još jednog autostoperskog pothvata po nesnosnoj vrućini no, kao što sam podsvjesno i očekivao, iz izlaska sam krenuo direktno na cestu, bez spavanja, jer je, uz onakvu atmosferu koja opija jače od najopojnijeg vina, jednostavno nemoguće otići na počinak. Kada se bolje prisjetim, moj vigvam u Byron Bayu mi je služio samo za pohranu prtljage jer sam u njemu boravio koliko i Marko Perković Thompson u Kumrovcu.
NAPUŠTAJUĆI RAJ
Da doživljaj stopiranja bude potpun, ujutro, pred odlazak, oproštajno su još jednom učinili Šveđanina od mene.
Omamljen, opijen mjestom i vinom te tužan zbog odlaska iz tog raja, dekoncentrirano sam krenuo u krivome smjeru tražeći pogodno mjesto za stopiranje pješačeći dobrih sat vremena sa svom prtljagom na leđima. Kada sam potpuno mokar od znoja shvatio što sam napravio, poslao sam u tri materine ženskoužitnjače samoga sebe, ali sam se brzo pribrao te ‘odradio’ sljedeća dva sata pješačenja na drugu stranu našavši napokon pogodno mjesto za stopiranje. Mjesto je bilo toliko pogodno da me je neki ludi (doslovno) Irac povezao već nakon 10 minuta čekanja. Raspričao se Irac o bivšim ljubavima, bivšim i sadašnjim porocima, problemima s poslom, problemima s prostatom i rektumom, problemima s današnjim predebelim Irkinjama i pretankim čačkalicama u restoranima, problemima sa žitaricama koje, umočene u mlijeko, prebrzo omekšaju. Pričao je Irac i pričao, a Šveđanin Gogo je utonuo u duboki mamurni san, čuvši glas Irca kao uspavanku odsviranu na harfi koju sviraju anđeli na oblaku negdje u zračnome prostoru Švedske.
piše: GORAN SUBAŠIĆ
