Posljednji čuvari tajni starih zanata

Kada ste zadnji put svoj stari ručni sat odnijeli uraru na popravak, proširili ili suzili stare cipele, odnijeli nešto krojačici na šivanje? Masovna proizvodnja i jeftine modne marke tjeraju potrošače da troše više, a obuću, odjeću i sve ostale potrepštine mijenjaju sve češće. Odjeća i obuća više se ne popravlja, već baca, poklanja ili reciklira. Brzi razvoj uzrokuje brze promjene, koje su naštetile starim zanatima, svim onim zanatima koji su nekad bili ključni za normalno funkcioniranje neke sredine, a danas više nisu gospodarstveno privlačni. Vrijedan ručni rad koji se stoljećima njegovao u krojačkim, postolarskim, ili urarskim radnjama polako izumire. Škole za takva zanimanja više ne postoje, šegrti nisu popularni i rijetko koji tinejdžer sanjari o karijeri  postolara ili urara.

POSTOLARKA VEDRANA

Među svega nekoliko preostalih postolara koji još djeluju u

Šibeniku je postolarski obrt Vedrane Marače (57), smješten na Starom pazaru.

– Moj otac je bio postolar, danas sam ja postolar, a hoće li moj sin nastaviti posao ne znam. Ne bih rekla. Problem je što je ovo šporak zanat i što nema brze zarade, čovjek se doslovno treba namučiti za 100 kuna – priča nam Vedrana Marača dok na velikoj Singerici popravlja nove čizme. Stara šivača mašina na ulazu postolarske radnje privlači pažnju svakog tko uđe, a kako i ne bi kad je riječ o 100 godina starom stroju, doslovno muzejskom primjerku.

– Mašinu je naslijedio moj otac Srećko Grgas i ostavio ju je meni. Na njoj se nema što pokvariti jer to je čisto željezo, original Singerica. Da je sada stavite u konobu i izvadite za 100 godina ona bi opet radila. Takva xe kvaliteta i očekuje kada ju je, kažu, napravio Hitler – priča kroz smijeh Vedrana. Posla tvrdi ima, ali zarade gotovo ništa.

– Kriza je, ljudi nemaju novca, tako da ja i moji živimo od mirovine i od socijale, a najmanje od cipela. Ponekad radimo na dug, ljudi donesu cipele, mi ih popravimo, ali nemaju 30 kuna za račun, pa daju po deset kuna, na rate. Neki ostave cipele i nikada se ne vrate po njih, ima doslovno svačega. Doduše, često nam kažu da smo skupi i da idu u Kineza kupit cipele za 50 kuna, one za jednokratnu upotrebu, tako da vidimo i čujemo, a i doživimo svašta – otkriva ova simpatična postolarka.

Bez zarade i svog nasljednika je i urar Željko Ljubić koji u šibenskoj kalelargi već puna tri desetljeća popravlja satove. Željko je ujedno sa svojih 57 godina života najmlađi urar u Krešimirovu gradu.

SIN JEDINI ŠEGRT

– Jedini šegrt kojeg sam ikada imao je bio moj sin, ali s obzirom da ovaj posao nije ekonomski isplativ, drago mi je što ga nije nastavio raditi. Od ovoga se ne može živjeti. Možda kad bi imali neke privilegije u odnosu na druga zanimanja, možda bi nas onda i bilo obrtnika urara, ali i to je pitanje – priča nam Željko Ljubić. Otkriva da se ulazna vrata njegove male radnje u centru grada malo otvaraju, a posebno je pusto zimi.

– Da se mene pita, ja bih radio 24 sata, volim ovaj posao, nikad nisam zažalio što sam postao i ostao urar. Samo, eto, danas su druga vremena, ljudi nemaju novaca, puno toga se promjenilo – dodaje Željko. Mišljenja je da će za urare uvjek biti posla, usprkos činjenici da je novo doba promijenilo tržišne potrebe.

– Vrijeme će uvijek postojati, pa tako i satovi. Samo bi se moglo dogoditi da nema pravog majstora ili da su rijetki, pa bi s vremenom ovo zanimanje moglo biti traženo – zaključuje optimistično Ljubić.

Što budućnost nosi krojačima, upitali smo Anitu Ručević, poznatiju kao krojačica Đina. Ova dizajnerica i krojačica ‘starog kova’ doslovno je rođena s iglom u ruci.

ŠKOLE NEMA

– Biti krojač, to je nešto s čim se rodiš, poput slikarstva, to se ne može naučiti. Jednostavno moraš imati žicu za to. Škole više nema, a i one cure koje su ju završile u 90 posto slučajeva se time ne bave, niti su se ikada bavile. Stoga nije čudno što ovo zanimanje polako i sigurno umire – otkriva Anita Ručević, zvana Đina. Srednjoškolce koje je učila ovom zanatu, stalno je poučavala da se od igle ne može obogatiti te da život krojača nije glamurozan, kao što to prikazuje televizija.

– Mladi bi mi dolazili i govorili da žele postati modni kreatori, željeli su zaradu na brzinu i naravno da bi se razočarali – dodaje. Tvrdi da u svom poslu ima krizu otkako zna za sebe, ali da nikad nije bila gladna kruha te da je dugo na pozitivnoj nuli.

– Novac mi nije bitan, iako je itekako potreban. Volim svoj posao – priča Anita, otkrivajući kako je ljubav prema šivaćoj mašini rezultirala ogromnom voljom koja ju je zadržala uz ovaj zahtjevan posao.

Iako za sebe kaže da živi jednim jednostavnim životom, njeni proizvodi su sve samo ne jednostavni. Štoviše, poznata je po stvaranju najneobičnijih svečanih haljina.

– Žena mora biti žena i ja uvijek šijem za osobu, šijem ono što odražava njen karakter. Najveći izazov su mi haljine za bal. Doduše, nemam mnogo takvih narudžbi, ali kad imam, uživam u tome. Jedna moja haljina je tako otišla u New York sa poznatom manekenkom, mojih radova ima svugdje po svijetu i većeg priznanja od toga ne trebam – zaključe Anita Ručević.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.