– Volontiranje je odličan način da steknete nova iskustva, upoznate druge kulture i naučite dobar dio posla kojim se planirate u budućnosti baviti. Ne radimo velike stvari, ali ono što radimo, činimo s velikom ljubavlju – kazala je skromno Anja Fell (20), Njemica iz Boxberga, malog mjestašca blizu Kolna, sažimajući u nekoliko rečenica svoje jednogodišnje iskustvo volontiranja u Caritasu šibenske Biskupije i osnovnoj Katoličkoj školi. Ova jednostavna djevojka u godinu dana je naučila hrvatski jezik, stekla neraskidiva prijateljstva, pa čak se i zaljubila, ali ono što je najbitnije – volontiranje joj je pomoglo da se bez razmišljanja opredijeli za svoj budući životni poziv.
LJUDSKE SUDBINE
– Želim postati učiteljica, ali plan mi je i predavati vjeronauk u školi. Prije dolaska u Šibenik razmišljala sam i o tome da studiram socijalni rad, međutim sada vidim da to ipak nije za mene. Zašto? Jako mi je teško gledati tužne ljudske sudbine… Emocije me ponesu. Imala sam jednu curicu s cerebralnom paralizom, bila je kompletno vezana za invalidska kolica. Svaki dan sam u školi brinula za nju, vodila bi je na WC, slagala joj knjige i brinula se sa prati nastavu. Poslije sam dobila jednu curicu koja je iz problematične obitelji, majka ju je napustila, bila je tužna i povučena, pomagala sam joj da uči, piše zadaće… Sve to bio je za mene veliki izazov i životna škola – iskreno je ispričala mlada volonterka Anja Fell koja baš ovih dana putuje nazad u Njemačku. Pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija nije uvijek bilo lagano, ali ju je, otkriva, to iskustvo ispunilo i to toliko da bi rado isto ponovila u nekoj od afričkih zemalja.
– Voljela bih otići u Nigeriju. Tko zna, možda i odem – kroz smijeh će Anja. Osim kao osobni asistent djeci s posebnim potrebama u Katoličkoj osnovnoj školi, Anja je volontirala i na kninskim i drniškim selima. Nosila je pakete najsiromašnijima.
IAKO NEMAJU DAJU
– Šokirana sam činjenicom kako ljudi žive na selu. Neki nemaju vodu i struju, to u Njemačkoj nikad nisam vidjela. Tako su siromašni… Kod vas je to jednostavno drugačije nego u Njemačkoj. Iznenadila me i činjenica da ti ljudi, iako nemaju ništa, kad ih posjetite prvo vas nude jelom i pićem, iako ni sami to nemaju. Svi su bili tako velikodušni, nasmijani – nastavlja Anja Fell (20).
Kad ne bi bila na zahtjevnim terenima pomagala je drugim volonterkama u preslagivanju odjeće za korisnike, dijelila bi pakete hrane ili medicinsku opremu. Otkriva kako bi morala naglašavati da je Njemica jer bi korisnici zbog svijetle puti mislili da je Ruskinja, Francuskinja ili Šveđanka.
– Teško mi je ostaviti Šibenik, u subotu putujem kući, a potom putujem u Koblenz, grad udaljen nekih 50-ak kilometara od rodnog mjesta, gdje ću studirati. Ali jedno je sigurno – vraćat ću se u Hrvatsku – zaključuje Anja Fell.
