Duška Krnić: UKRADENA NEVISTA

Ukradena nevista
Lipi moji judi, ispričat ću vam priču o ukradenoj nevisti koja se dogodila u Šibeniku, prije oko sto godina.
Šibenik spava, rano jutro, sa kampanela crkve batu četiri bota. Još ni pivci nisu zapivali, samo na jednoj ponistri lumaca žmiri, a za makinom singericom šije mlada šalturica Vida. Naučila lipi zanat koja svaka žena triba znat, kod trgovca Matavulja. Sada za njih šije košulje na pištanju s pjetežinama, đilete, buštine, kotule, traverše i bjankariju. Ežato je vezla šibensku kapu sa boulima. U težačkoj brojnoj kući, svaki šoldo dobro će doći.
Kakva je to prpošna cura bila, sitna a žvelta, šešna i spretna. Lipe drece je krasile oko glave, oči boje modra mora. Uvik vesela, pivala je po cili dan ka grlica. Vrtilo se oko Vide puno momaka, dolazili joj u serenade, ali ona je samo jednog tila: dobrog Tomu iz Varoša, vridnog težaka.
Korteđavali su se, lipo gledali. Na jednom sajmu pored crkve Sv. Frane, Vida mu je kradomice dobacila šudarić, a on joj prisritan dariva rumenu jabuku. Toma je čeka jesen da otrgaju grožđe, i vino da se proda . Od tih šoldi kupija bi prsten i zaprosija je. Po običaju, sa svojim ćaćom i materom, doša bi kod njezinih da im kaže da ima ozbiljne namjere.
Kako je bila puna morbina, na nju su pazili ka na oči u glavi. Na pijacu je išla s materom, a u crkvu na misu sa dvi stare ozbiljne cure, i posli odma drito kući.
Stigla je jesen, toverne su otvorene. Pije se mlado vino, a iz konobe se čuje pisma „Mila moja ,napoj meni konja i na konju sivoga sokola.“ Zvoni pisma težaka i ribara , maranguna koji su došli na kvarat vina i partiju briškule. Puno je šušura i smija, isprid kuća sidu žene na škanjelima ,rekamavaju, strpljivo krpaju, tašelavaju robu za u poje, a oko njih trču dica. Na tiramolama suši se perlinana roba. Na pijaci kod česme punu se vidra vode, a momci i divojke kolo igraju.
Jedne večeri, vraćala se Vida s mise, sa dvi rodice. Na Gorici, iza kantuna, dočekalo ih je šest momaka. Pokrili joj glavu lacunom i digli je na ruke. Vida se otimala, zapomagala a rodice pobigle.
Pripala se, počela plakati. Jedan od njih joj reče da se prestane otimati , da je ukradena. Na to Vida sirota upita da ko je ukra? Otkrili joj lice, ispred nje istupija je Dunko . Kaže joj da je on ukra, da se ne boji i da će mu ona biti žena.
Ponesu je do Dunkove kuće na Gorici. Od usta do usta pronija se glas da je Vida ukradena, u poštenu kuću vridnih težaka.
Ćaća joj istu noć po jednoj kumi pošalje poruku: „Ćerce moja, tu si di si. Ušla si u kuću momka po noći, i nema više nazad. Ako te ujutro žandari budu pitali jesi li ukradena, ili si došla svojom voljom, ti reci da je bila tvoja volja. Tako ćeš spasiti svoju čast i kuću našu od sramote.
Ujutro pročulo se po gradu da je ukradena cura na Gorici. Dojavili žandarima, i oni došli pitati curu dali su je ukrali ili je došla svojom voljom.
Skupija se svit, cila Dunkova familija, a sirota Vida briše suze i siti se ćaćinih riči i kaže: „Došla san svojon voljom.“ Žandari zapišu sve kako je bilo i odu.
Sa strane jedna čakulona reče: „Vidi lajavoga i laživa svita, lagali su da je naš Dunko ukra curu, a ona sama došla. Teško je imati žensko dite, čuvaš je ka cvit u pitaru, a ona kad propupa, pobigne momku na sramotu familiji.“ Ubrzo je bilo vinčanje i sve je nekako došlo na svoje misto.
Niko nije zna za Vidinu tihu patnju koju je cilog života nosila u sebi.
Posli puno vrimena, u crkvi sretne Tomu. U pogledima se vidila tuga. Toma je sa sobom nosija prsten šta je čuva za svoju Vidu. Čuja je za njenu tužnu sudbinu, i zakleja se da nijedna druga neće nositi taj prsten. Kalelargon se uputi do Doca i ljuto baci prsten u more.
I dalje su zvonili kampaneli, tukle su ure, rađale se nove jubavi, nike sritne a nike nesritne.
Krka i daje jubi more, a moj Šibenik broji stoljeća.
Priču napisala Duška Krnić, rođena Zjačić.rođ.1949.g. u Šibeniku. Piše pjesme, izdala je knjigu „Uspomene“, u kojoj se sjeća djetinstva, običaja u starom Šibeniku. Članica je Matice Hrvatske, ogranak Kluba pisaca i bavi se aktivno u klubu.
Napomena:
Ovo je bio istinit događaj koji se zbio prije stotinjak godina. Priču mi je ispričala moja mati Zlatka Zjačić. Ukradena je bila moja baka a njena mater Vida Jurišić iz Crnice, koju su ukrali i poslije udali za mog didu Dunka Rakića Gojanovića. Imali su dvoje dice, moju mater koja je bila šalturica , i sina, poznatog trgovca, Danu Rakića Gojanovića.
Ja, Duška Krnić rođ. Zjačić, imam dvije sestre, dvije kćeri, i dvije unuke. Tako od naše ukradene nevjeste ima pet generacija, a uskoro se nadam i šestoj kad ću ja dobiti praunuku.
Ova priča je u mom srcu od djetinstva. Čekala je samo neko vrijeme da sazri i da dođe na svijetlo dana. Sretan ti put pričo.
Kad sad prođem,Goricom stanem ispred kuće moga dide i babe, vratim se u ono staro doba, a suza kane. Spavajte mili moji, priča i dalje živi i prenosi se s kolina na kolino.