Iz susjednog Zadra, stižu brušeni stihovi triju pjesama devetnaestogodišnje Šibenčanke Antonije Blaće (svaka sličnost s TV voditeljicama sasvim je slučajna). Unutar proteklih godinu dana, kada počinje s prvim pjesmama crpeći inspiraciju iz vlastitih impresija i poimanja života kroz prizmu tinejdžerskih godina, postala je brucošica studija hrvatskog jezika i književnosti.
S Rimbaudom, Flaubertom, Dučićem i Dedićem kao pjesničkim i književnim uzorima, uronite u Antonijine realističko-egzistencijalističke stihove.
Oluja
U miru, u tišini, u sigurnosti
mog okrilja nema.
Moja dražest od maćehe oluja je,
ona me rađa i spoznajom doji.
I nek lije mi nemir,
nek kola mnome vrela pokvarena krv,
i rane nek mi stvara
jer straha od straha nemam.
Pogibelj moja sljepoćom se diči,
tupom boli hoće prividno da me liječi
Zato oluju primam, jer oštru bistrinu daje,
kao zrak što se diše, tako se podajem.
U miru, u tišini u sigurnosti
mog okrilja nema.
Minute
Pravi način da živimo život jest da živimo dane,
a njih čine minute, iste minute čine tjedan,
a isti tjedan čini naše tlapnje.
Budućnosti nema, sutra ne postoji, samo minute i samo tjedni.
Treptaji, uzdasi, strujanje zraka kroz biće-kroz zlo i krepost.
Bezobrazluk, poljupci, dodiri, kidanje papira, zvuk pucanja stakla.
Nenaviknutost na novu frizuru i okolinu, hladna voda u dodiru s kožom.
Zadnja stranica knjige, razbacani krevet, podvrnut rukav, lupanje vratima…
Sve to u sekundama koje čine minute i minutama koje čine godine.
Pa žalost ako iste godine beru tupost i gorčinu.
Jad- kao klavir bez tipki, papir bez slova i oko bez odraza ljubavi.
A sve, sve je moglo biti, samo da je bilo minuta.
I nas u njima.
Zima
Neka čudna magla pala je na grad.
Bude se opet isti i iznova umu novi golicavi osjećaji prošlih doba.
Britak zrak ponovo mi dira lice, grubo miluje usne, reže svakim udahom.
Stigla je zima.
S njom sve iste i one prve emocije.
Klišej potrage za toplinom, crvenih obraza, zašla leda pod noktima.
Isti miris žutih svijeća i boja ledenog neba.
I ti. Prvi ove zime, ovog leda.
Tvoje čizme i miris džempera, zvuk zagrljaja u oronulom lišću.
Kao i namjere čisto lice opaljeno hladnoćom tihog vjetra,
i da, da, čisti odraz oka da čitam misli.
