Je li doista bitno osjetiti ‘vibru’?

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Reklamne kampanje stalno nas pokušavaju uvjeriti da je važno osjetiti »vibru«, doživljavati uzbuđenja. Razmislimo zato malo o mentalitetu koji danas vlada u svijetu, a na koji takve reklame ukazuju.

Nije potrebno posebno dokazivati da mediji iskorištavaju takozvane slabe točke. Način na koji se obrađuju informacije uglavnom teži tomu da slušatelji ili gledatelji dožive neko osjetilno uzbuđenje. Slično je i s velikim pitanjima kao što su ljubav, sreća, obitelj, smrt itd.: emocija je kriterij istine.

Ne vodi li odgoj u suprotnom smjeru, dakle: da se emocije stave na mjesto koje im pripada? Nije li odgoj škola slobode samim tim što dijete poučava da se ne povodi za osjećajima? Pokušajmo razmisliti o tome uz pomoć triju ključnih riječi.

Ljubiti. Ljubav je nedvojbeno bitna. Svi imamo potrebu ljubiti i biti ljubljeni. »Ljubav prema Bogu i međusobna ljubav« jedina je zapovijed koju nam je Isus ostavio. Odgajati dijete u vjeri znači naučiti ga ljubiti. Ali što znači ljubiti? Je li to osjećaj simpatije prema nekome? Je li to osjećaj uzbuđenja? Isus traži od nas da ljubimo svoje neprijatelje, one prema kojima ne osjećamo nikakvu simpatiju. Svakodnevno nas iskustvo uči da nismo uvijek naklonjeni ni onima koji su nam dragi: muž, žena, djeca, roditelji ili najbolji prijatelji nisu nam baš uvijek uzrok neke posebne radosti! Ima dana kad biste ih najradije bacili kroz prozor! Ljubiti prije svega znači htjeti ljubiti – unatoč svim negativnim osjećajima. Nemamo vlast nad onim što osjećamo, ali možemo odlučiti hoćemo li se ili ne povoditi za osjećajima. Normalno je razljutiti se, ali o meni ovisi hoće li moj bijes određivati i moje ponašanje. Slobodan sam ljubiti osobu koja me razljutila iako ne osjećam nikakvu ljubav prema njoj. To je ono što moramo prenijeti svojoj djeci.

Graditi. Svi želimo učiniti nešto od svojega života, svi želimo ostvariti velike ciljeve. »Kad narastem«, sanjaju djeca, »bit ću kaskader, frizerka, majka, svećenik…« Ne znamo koje će biti zvanje naše djece ni na kakve će preprjeke ona naići. Možemo ipak biti sigurni u jedno: ništa veliko ne gradi se bez ustrajnosti. Kad se gradi obitelj ili kuća, kad se stječe znanje ili usmjerava prema redovničkom zvanju, prije ili poslije dolaze trenutci sumnje, obeshrabrenosti i, što je još gore, dosade. Da bi pijanist postao sposoban da dobro odsvira neku Mozartovu sonatu, da bi doživio to zadovoljstvo, potrebni su sati i sati rada, pa i u dane kad mu se uopće ne da sjesti za glasovir. Što god željeli graditi, moramo ustrajati unatoč gađenju i umoru. Kad od Pierrea tražimo da dovrši maketu zrakoplova koju je započeo ili kad od Charlotte zahtijevamo da završi plesnu školu prije završnoga godišnjeg bala, to činimo da bi oni upoznali radost koja proizlazi iz zadatka obavljenog do kraja.

Moliti. Nema tog čovjeka koji je ustrajno molio a da nije doživio suhoću i tminu. Tko želi moliti, mora znati da uz ugodne sate, kad čovjek osjeća Božju prisutnost i toplinu njegove ljubavi, postoje i sati kad se ne osjeća ništa osim teške dosade ili nesavladive želje za spavanjem. To su trenutci kad se čini da je Bog odsutan, kad nemamo što reći, kad se svladavamo da ne bismo gledali na sat svakih petnaest sekundi. Svi koji mole poznaju to (i gore od toga); pa čak i najsvetiji među njima. Bitno je naučiti djecu da se vrijednost njihova duhovnog života i njihov napredak na tom području ne mogu mjeriti snagom emocija.

Ljubiti, graditi, moliti: to je bitno, a to će biti moguće samo ako nam uzbuđenja ne budu bitna. Emocije su važne, radujmo se što imamo »osjetljivu žicu« i što možemo osjetiti »vibru«. Nemojmo se odricati svojih emocija, nemojmo ih nijekati, nego im dajmo mjesto koje im pripada. Ni više, ni manje.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)

izvor:bitno.hr


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.