Šibensko afanavanje

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

mali-sibenik-u-velikom-svijetu

Sjećam se da sam prije nekoliko mjeseci jedno pisanje započela riječima pjesme: ‘Dugo nije pala kiša’. E, sad bi se opet dalo započeti pisanje riječima pjesme: ‘Sunce mi od tebe dolazi’, a da bar još i dođe bilo bi više nego dobro. Dobra je i potrebnai kiša, ali što je već malo previše-previše je. No, i kad nam je sunce do prije desetak dana sjalo i bilo toplo za ovo doba godine, onda smo svi kao malo ‘kukali’: ‘A, kad će više zaladiti’? E, pa izgleda da nama nikad dobro nije ili ‘uvik nam je nešto’! Svaka čast onima koji nikad ne ‘kukaju’, a takvih je, vjerujem, zaista malo. Malo je onih kojima je gotovo uvijek dobro i ne žale se. I onima kojima je zaista dobro (ako gledamo na to da su oni i njihova obitelj živi i zdravi, svi imaju zaposlenje, nemaju ovrhe na plaćama, a plaće nisu male i redovite su) i takvi uvijek imaju razloga za’afanavanje’ i žaljenje da nemaju mira, da su nezadovoljni iako imaju novaca i zdravlja.

KAKO BITI ZAHVALAN

I sama nastojim biti ona koja ne kuka i ne žali se, pa i onda kad zaista imam razloga za to. Ne ide mi baš svaki put od ruke, ali kukam znatno manje nego prije. Učim se biti zahvalna na svemu onome što imam, ali i na svemu onome što nemam. Jer i to što nemam, a htjela bih imati, očito je za moje dobro, mada to još sada ne mogu svojim ograničenim ljudskim razumom shvatiti. Tipični šibenski životni moto ‘kukanja’ doseže svoj vrhunac kad sretneš poznanika koji se krene jadati, a onda se odjednom sjeti da ispred nje/njega stoji osoba koja strpljivo sluša pa se sjeti upitati: ‘A, kako si ti?’, i na odgovor:’Odlično sam ili dobro sam’ ostanu ‘paf’ i s čuđenjem te gleda kako to dobro ili još gore tebi može biti odlično? I nakon takvog odgovora nemaju te više što pitati! Da li je takvo stanje uma samo kod nas u Šibeniku i okolici? Kad se čujem s prijateljima ili vidim s poznanicima iz okolnih gradova i znam da imaju problema, na moje pitanje kako si, gotovo uvijek dobijem odgovor: ‘Ma znaš da nije dobro, al nećemo kukati, nažalost drugima je i gore’. A kad im kažem da sam dobro, onda istinski uzvrate: ‘Drago mi je da si dobro, neka tako i ostane’.

VELIKA RAVNODUŠNOST

Imam dojam (dao Bog da je krivi) da u našem malom gradu vlada sve veća ravnodušnost i sve veće nezadovoljstvo. Vi koji ste cijelo vrijeme u gradu možda takvo što i ne primjećujete, ali ja koja odem pa se nakon šest mjeseci opet kući vratim itekako primjetim razlike u raspoloženju ljudi, ne samo pojedinaca, nego općenito. Je li to zbog ovog sivila i dužeg kišnog razdoblja ili zbog sveopćeg stanja u gradu, okolici, državi, ne znam. Vlada li i dalje ljubomora i zavist bilo unutar obitelji, bilo među kolegama u struci, bilo među poznanicima? Ako i vlada, pitajmo se što bismo mogli svi zajedno dobro učiniti za naš grad da nam svima bude bolje i da se odreknemo tog ‘vječitog kukanja’?! Dragi ljudi, radujte se malim stvarima. Čini se da je živjeti teško, ali život je ipak lip!


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.