Lijepa iznenađenja

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Iznenađenja! Kako ona lijepa, tako i ona ružna, sastavni su dio našeg života. Zašto nas uopće neke situacije iznenađuju ili bolje je pitati zašto dopuštamo biti iznenađeni bilo ugodno, a još više neugodno? Je li to povezano s onim koliko zaista očekujemo od pojedine osobe/a ili pak samog događaja? Primjetila sam da se osobno ugodno iznenadim onda kad ‘to nešto’ od pojedinaca uopće ne očekujem. Jednako je i s onim neugodnim iznenađenjima koji nam drugi priušte ili im mi sami to dozvolimo, isto onako kako i mi drugima to činimo. Izgleda da sami sebe uvjeravamo da pojedince jako dobro poznajemo i kad nas iznenade shvatimo da ih ipak dovoljno dobro ne poznamo. Bilo u dobrom ili lošem izdanju!

SREĆA NA NESREĆI

I nemam namjeru pisati o onim neugodnim iznenađenjima što nam ih život svako malo servira na pladanj, već o onim lijepima kojih je, čini mi se, nekako manje ili im se mi sami ne znamo radovati jer ih ne primjećujemo u malim stvarima i u skromnosti života. Izgleda kao da na tuđoj nesreći tek primjećujemo svoju sreću. Prošli vikend jači je potres pogodio i Istanbul. Taj sam dan trebala letjeti doma, u naš mali Šibenik, no zbog najave dolaska gostiju na jahtu ipak nisam otputovala. Prvi moment bila sam jako iznenađena kad mi je kapetan javio da ne mogu ići doma na koji dan. Odmah me je prožeo osjećaj ljutnje jer nije bilo onako kako sam ja već bila isplanirala. Idući dan već sam prihvatila tu činjenicu i nastavila dalje sa svojim radnim obvezama. Taj moj nedolazak kući, koliko god je meni teško pao, mojim najmilijima još i teže. No, dan kada sam trebala letjeti doma u vrijeme samog potresa nalazila bih se na aerodromu u Istanbulu na kojem je zavladala poprilična panika. Onoliko koliko su mi turske kolege prenjeli informacije, na samom aerodromu je bilo i nekoliko ozljeđenih osoba koje su se ozljedile u paničnom bijegu prema van iz putničke zgrade. Očito se Bog itekako dobro pobrinuo za mene i očuvao me od takvog čega, ne dopuštajući mi da taj dan letim doma.

SVE JE S NAJMEROM

Kad sam čula vijest o potresu u Istanbulu, u sekundi sam zaboravila da sam se tek dva dana prije ljutila na Boga šta mi ne daje priliku za ići doma. I bila sam Mu zahvalna. Takva je ljudska narav. Sve bi htjeli ‘odmah i sad’, a to baš tako i ne ide. I onda se treba nešto loše desiti da bi se sami utješili i bili sretni što smo tu situaciju izbjegli. Neki će ovo nazvati sudbinom ili slućajnošću, ja ću ovo nazvati Božjom providnošću, jer vjerujem da nema slučajnosti već da se sve dešava s namjerom i nama nepoznatim razlogom. Bilo ljepo ili ružno! A, ja jedva čekam prije pravog početka sezone doći doma i guštati sa svima onima koji mi i na udaljenosti od 2.500 kilometara priređuju skoro pa svaki dan lijepa iznenađenja! Život je lip!


Pratite nas i na društvenim mrežama:

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.