Bili religiozni ili ne, Gospa od Tarca je dan, na koji svi (naravno ako mogu), odlaze na Kornate. Neki ni ne stignu do odredišta, a takvih je puno, ali povod za uputiti se u avanturu je apsolutno opravdan. Cijeli život slušam priče o raznim dogodovštinama koje se tada zbivaju, pa napokon i ja ‘zavirih’ u zadivljujuću netaknutu prirodu. Žalosno je da su nam Kornati ‘pred očima’, a ogroman broj naših ljudi nikad ih nije posjetio. Zato su turistima jako dobro poznati. Što je fenomenalno, ali ujedno je tužno da je odlazak na Kornate, gledajući hrvatski standard, luksuz koji si sve manje ljudi može priuštiti.
NP Kornate čine nešto manje od stotinjak otoka i otočića koji se nižu poput dijamanata na nebesko plavom moru. Ja bih ih nazvala ‘neiskorištenim blagom’! Da je imati malo ‘pameti’ i stručnijih ljudi na vodećim pozicijama, čitava naša zemlja mogla bi živjeti od bogomdane nam prirode. Zamislite da je Hrvatska smještena na području, npr. Nizozemske. Pa mi bi svi pomrli od gladi! Neprocjenjive vrijednosti stoje nam nadomak ruke, a mi uživamo status, sirotinje. Kornati nude i nekolicinu fantastičnih ugostiteljskih objekata. Opat, Žakanj, Žut, Piškera, Smokvica, otoci su koji uz svu svoju ljepotu nude i širok spektar gastronomske ponude. Restorani koji bez pretjerivanja konkuriraju bilo kojima u svijetu, svakodnevno su prepuni. Emotivno gledajući, moj izbor je Opat, jer je tamo restoran Dupin. Mada bih s gastronomske strane, još poneke izdvojila. Dr. Božikov je sjajan domaćin, pa odlazak kod njega ostaje u trajnom sjećanju.
Složit ćete se da nije baš uobičajeno da žena zna voziti brod, a kamoli jedrilicu od 14 metara, a uz to izgledati kao ‘zvjerka’. Imala sam čast ukrcati se sa ženskom posadom koja je taj vikend ‘obećavala’, a u ulozi kapetana bila je plavuša ‘dužina noge’, cca 1,5 m. Kad uplovite na Kornate kao da ste stigli na ‘divlji zapad’. Tamo vrijedi pravilo jačega, a koliko tajni kriju kornatske stijene, samo more zna.
Zanimljiva priča, kojoj sam svjedok, ovih dana je procurila na Šibenskom portalu. Nasukala se ribarica na Opatu te je uzrokovala onečišćenje mora! Jasno je da se nesreće događaju, ali obično za vrijeme nevera, oluja, pijavica, rijetko usred mirne noći bez vjetra i bonace na moru. Kakogod, ne samo što je nepažljivi i neodgovorni kapetan napravio ekološku štetu, već su se to jutro svi ostali brodovi povukli s otoka Opata. Mene zanima sljedeće, tko će podmiriti ili tko će odgovarati za napravljenu štetu vlasniku ugostiteljskog objekta, koji je tuđom nepažnjom najmanje dva dana nakon događaja bio izvan funkcije. Sigurna sam da su se gosti, koji su došli to jutro i ugledali nasukanu ribaricu na stijenama stotinjak metara od restorana, dok je uvala mirisala na naftu, a more promijenilo boju, okrenuli nazad i vijest, prenijeli dalje. Loše vijesti se puno brže šire od onih dobrih! Uglavnom štetu ne možemo procijeniti stvarnim brojevima, ali je evidentna. I to me smeta, što uglavnom svugdje vlada, bezvlađe. Kontrole nema, svatko čini što ga je volja, nitko ne odgovara za svoje postupke, pa onda se i nije za čuditi kako nam je. Tamo se pak ništa ne zna, a Nacionalni park i ne ostvaruje neke spektakularne brojke, za razliku od Nacionalnog parka Krka koji sve obara. Kornatski svijet, koji je miljama daleko od stvarnog, otvara prostor za događaje koji će se memorirati u nekom malom dijelu mozga…. Tamo vrijedi pravilo kao i za Las Vegas. Što se dogodi u Vegasu, tamo ostaje! Moš’ mislit!
Vjerujem da su sve žene, još dok su bile curice, zamišljale kako će izgledati njihovo vjenčanje. Mala kapelica usred ‘ničega’ izgleda impozantno! Čudim se da se već netko nije dosjetio pa brendirao organizaciju luksuznih vjenčanja na Gospi od Tarca te ponudu plasirao na svjetsko tržište. Sigurna sam da bi takvo vjenčanje poželjeli mnogi svjetski pripadnici jet-seta. Možda jednom, jednog dana, a do tada – back to reality!