‘Gaudeamus igitur’ začula se ponovno prošlog tjedna na šibenskom Veleučilištu. I tako se mali Šibenik opet pokazao ravnopravnim ostalim učilištima u domovini. Čestitke i pregršt dobrih želja studentima uputili su visoki uzvanici prisutni na ceremoniji dodjele diploma. Zasigurno su dobre želje od srca upućene, no jesu li i moguće? Je li ironija željeti nekom nešto teško ostvarivo, u ovom slučaju, zaposlenje u struci i to za svega 40-ak diplomanata, dok brojke nezaposlenih svakim danom bivaju sve veće? Možda bi sve to bilo realno željeti kad bi i osobe srednje dobi, spremne za zasluženo umirovljenje, svoja radna mjesta, bilo koje stručne spreme, ustupala mlađima.
LJUBOMORA U OKU, NOS U TUĐIM POSLIMA
Žao mi je kad mladi općenito žele otići iz grada vođeni mišlju ‘trbuhom za kruhom’, a opet radujem se da ti isti mladi žele biti samostalni ljudi neovisno o tome gdje se nalazili. Eh, da je vratiti Poliplast, Šibenku, Slobodnu plovidbu, Elemes i TLM, itd… U onom punom sjaju, bilo bi posla i za inžinjere, ekonomiste, pravnike, trgovce, pomorce i sve druge radnike. Vjerujem da će Šibenik onima koji odu iz grada zauvijek biti u srcu. Nije više ni van Lijepe Naše toliko dobro kako je bilo nekada, sve je manje dobro za one koji tamo žive (osim nekoliko zemalja koje svoju dušu i valutu nisu prodale Europskoj uniji i pri tome nisu zaboravile da se oduvijek nalaze u Europi), no za naše ljude još je uvijek bolje – ‘tamo negdje’, a za neke već izvan samog Šibenika je – najbolje. Uostalom, što to naš grad nudi mladom nezaposlenom čovjeku, osim malo zdrave zabave, tek eventualnog sezonskog zaposlenja, velike zavisti u oku, te zabadanja nosa u tuđa posla? Pričaju mi naši ljudi koje sretnem kad sam poslom po Mediteranu, a koji u Šibeniku već duže ne žive, da po zavisti i ljubomori građani Šibenika prednjače pred svim većim europskim gradovima. Tako govore oni koji to vide izvana, a ipak malo žešće tvrde i oni koji u gradu stalno žive. Jel’ to ‘ono nešto’ specifično baš za naš grad i koja je korist od toga? Sve u svemu – korist nikakva, šteta velika! ‘U životu nema ništa tako sigurno kao smrt, i ništa tako nesigurno kao trenutak smrti’. ‘Čovjek ne zna svoga časa’ (Prop 9,12) – i ovo je istina. U zadnje vrijeme potresi i nas drmaju, nevezano za potrese i teške bolesti, druge nesreće i elementarne nepogode. Upravo zbog toga jer nitko od nas ‘ne zna svoga časa’, zar nije bolje darovani dan provesti na radost i sebi i svojim sugrađanima? Što možemo učiniti da ovaj lijepi grad bude veseo i nasmijan kao nekad? A grad su ljudi!
JAČINA ŽELJE
Uspoređujući naš grad s ostalim dalmatinskim i mediteranskim gradovima pa i manjim mjestima svjesna sam da je Šibenik još daleko od ideala malog mediteranskog grada. Po svom položaju, prirodnom okolišu i bogatoj baštini ima sve uvjete biti idealnim. Zbog čega već odavno to i nije, nije na meni da o tome raspravljam. Bitno je da dobri i hvalevrijedni projekti zažive te ne ostanu samo ‘mrtvo slovo na papiru’. Baš kao što je pohvalno kad se lijepa slika o gradu – otkrije, bilo bi dobro da se i ona manje lijepa – sakrije. Već godinama slušam loše kritike gostiju i posada s jahti koje ljeti uplove u naš porat. Tipična slika socijalizma i komunizma im je ona zgrada na samoj obali grada. Hotel Krka! Ni sama ne razumijem da se ne mogu izvojiti financijska sredstva u tek jedan printani banner – poster s motivom kako je prije taj objekt izgledao ili kakav bi trebao biti. Taj poster može sakriti jedno ruglo grada koje je ‘šaka u oko’ ne samo turistima nego ponajprije i nama samima. Kao da smo pored zdravih očiju slijepi pa više ne vidimo ono u što godinama gledamo, bilo to ružno ili lijepo.
Vjerujem da se loše navike grada mogu mijenjati u dobre, no treba to htjeti bilo kao pojedinci ili kolektivno. Nameće se pitanje koliko to zaista i želimo?
