Duhovna pučina

Pratite nas i na društvenim mrežama:

‘Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvom životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zauzimanje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska!’ (propovijed u Zadru, 9. lipnja 2003.) E, pa kako i ja ne bih ovu svoju kolumnu započela riječima ovog velikog svetog čovjeka našeg vremena, kad i gotovo sve svjetske novinske agencije čine isto?! Kako se ne koncentrirati na ovaj veliki događaj, na proteklu nedjelju u kojoj smo i službeno dobili dvojicu svetaca, kao i na grad Dubrovnik koji je bio grad mladih u kojem se okupilo oko 35.000 mladih duša. I ne samo po godinama mladih, već i mladih duhom!

SEZONA NA VRATIMA

Ne moram naglašavati žaljenje što nisam mogla prisustvovati kako u Rimu, tako i u Dubrovniku, ali duhom sam zasigurno bila s mladima moje župe i s mladima cijelog mog Šibenika koji su bili u Rimu, jednako kao i u Dubrovniku i radovala sam se s njima. Mnogi se od vas zasigurno sjećaju i svojih osobnih susreta, kako sa svetim Ivanom Pavlom II. tako i susreta hrvatske katoličke mladeži diljem svih onih gradova u kojima su dosad održavani, pa tako i u našem malom Šibeniku 2004. godine pod geslom ‘Zaveslaj na pučinu’. A, ja, osim što već godinama veslam po duhovnoj pučini, skoro ću i poslovno zaveslati tj. otisnuti se na pučinu mora, jer nautička sezona kuca na vrata. Najprije treba tankove s gorivom napuniti, a potom se strpljenjem ‘naoružati’ i sretno odraditi iduće mjesece u navigaciji. Bude li sve po planu, izgleda da ćemo ovo ljeto s dalekog juga Turske uploviti i u naše prekrasne luke.

BLIZU, A DALEKO

Ne želim samu sebe unaprijed obeshrabrivati, ali mislim da će mi to biti vrlo teški dani, ukoliko ne budem u prilici sići s broda i stići svojoj kući bar nakratko. Zamislite patnju… Na vezu u šibenskom portu ili u obližnjoj marini, u velikom poslu i s gostima na brodu. Tako blizu, a tako daleko. Ima li veće patnje od te, ne daj Bože pretpostavljene, a u kojoj se već sada nalazim zbog velike udaljenosti? No, kao što moj dragi prijatelj reče prilikom mog nedavnog odlaska: ‘Nemoj ti men’ tu neke poruke o rastajanju. Gledaj to kao fizičko udaljavanje, al’ duhovno zbližavanje’! I zaista je u pravu. Nema veće bliskosti nego kad drage osobe i voljeni grad zauvijek nosiš u srcu! Život je lip!


Pratite nas i na društvenim mrežama:

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.