‘Dalmatinac se 50 minuta žalio na policiju i nitko ga nije želio saslušati’

Pozivi su posebno učestali nakon objave da Vlada s bankama i teleoperaterima traži model da se otpišu dugovi najugroženijim građanima.

O drami koju prolaze građani kojima prijete ovrhe i blokade govore njihovi dopisi: “Došli smo do zida i dalje ne ide…, Nemam više snage boriti se…, Bez posla sam i kad mi uzmu stan doslovno ću biti na cesti…, Mimo mog znanja donijeli su rješenje o ovrsi.., Dugove više ne možemo servisirati, izvucite nas iz dužničkog ropstva”.

Služba im, na žalost, ne može pomoći, nema ni ovlasti za to, ono što radimo je da ih upućujemo na nadležne institucije ili ih samo saslušamo, a za većinu je i to velika stvar, da ih netko sluša, kaže Šimunović.

Građani dnevno komuniciraju sa Službom, telefoni, u pravilu, zvone stalno, posebno kad se Sabor bavi ‘vrućim temama’. Mlađi pišu ‘mejlove’, stariji radije telefoniraju, više se obraćaju muškarci, nego žene.

Ovrhe, životno partnerstvo, pogrebnici

Puno reakcija, kažu u Službi, potaknulo je donošenje zakona o životnom partnerstvu. Žustrina s kojom su zastupnici polemizirali, ‘prelila’ se i na građane, brojni su osjetili potrebu uzeti telefon u ruke i reći Saboru što oni misle na temu sklapanja brakova između osoba istog spola. Uz očekivane reakcije, ‘za’ i ‘protiv’ , bilo je i sasvim konkretnih upita, primjerice, može li se i kako, partnerstvo sklopljeno u inozemstvu, priznati u Hrvatskoj.

Na ‘prvu’ teško shvatljivo, no puno bure izazvao je zakon o pogrebničkoj djelatnosti, točnije nakana da se pogrebništvo definira kao tržišna djelatnost, a prijevoz pokojnika komercijalizira. Građane je, očito, dodatno zbunilo sučeljavanje zastupnika, jer dok su jedni tvrdili da će pokojnici po novome postati roba, drugi su uzvraćali da nema razloga da pogrebničke tvrtke u vlasništvu lokalnih jedinica drže monopol, odnosno da će liberalizacija tržišta spustiti cijene pogreba i zaposliti nove pogrebnike.

Služba, kaže Šimunović, dobija brojne dopise u kojima se zrcale pojedinačne i obiteljske drame, neke duže i od desetljeća, drame što ih je ostavio rat, razvodi brakova, propale firme, izgubljena radna mjesta, neupisana djeca…

Ipak, ima i priča s lijepim završetkom.

Služba je ‘posredovala’ između zastupnika i građana, a rezultat je uređenje dugoželjenog nogostupa i sigurniji odlazak djece u školu.

Splićaninu koji je mirovinu zaradio na Floridi, pa se odlučio vratiti u rodni grad i registrirati auto, Služba je pomogla da to i učini. Taj nam se građanin požalio da ni u konzulatu u Los Angelesu, ni u Ministarstvu vanjskih poslova nije uspio dobiti traženi odgovor, pa se očajan obratio Saboru. Na raznim smo adresama provjeravali njegov slučaj, no uspjeli smo ga riješiti, a njegova je reakcija bila ‘nakon svega što sam probao, nisam se ovome nadao’, prepričava Šimunović.

Građani ogorčeni na institucije koje ih ‘ne slušaju’

Voditeljica Službe za građane kaže da se, unatoč njihovoj brojnosti, neki pozivi posebno pamte. Jedan Dalmatinac punih se 50 minuta žalio na “maltretiranje” policije i činjenicu da ga ni jedna institucija ne želi saslušati.

Građane posebno smetaju institucije koje ih ‘ne slušaju’, ne odgovaraju na upite, koje im poklapaju telefone, imaju brojeve s kojih se, umjesto službenika, ‘javljaju’ govorni automati s uputama: Pritisnite jedan ako želite…, dva ako želite….itd.

Brojne su im institucije na meti, od Ureda pučke pravobraniteljice, preko Državnog odvjetništva, do sudova, HZMO-a.

Dnevno komuniciramo s građanima i vidimo da u puno slučajeva zapravo žele samo da ih netko sasluša, da pokaže interes za njihov problem, tada su spremni prihvatiti i odgovor koji im i ne ide u prilog, navodi Šimunović.

Da bi došli na svoje i rekli što ih tišti, građani ne žale ni impulsa, ni truda, zovu s mobitela, iz vožnje…

Zastupnici su stalno pod lupom

Prazna sabornica i zastupničke privilegije stalno su pod lupom javnosti.

Građani, vidi se to iz dopisa, ne mogu shvatiti zašto zastupnici uz visoke plaće imaju i druge dodatke, poput paušala, dodatka za odvojeni život, plaćene cestarine.

Pozorno ‘snimaju’ baš sve što zastupnici rade, kako su odjeveni, kad dolaze, smeta ih kad vrijeme u klupama krate ‘igranjem s mobitelima’, umjesto da slušaju govornika.

Prazna sabornica neprestano im ‘bode oči’, ne prihvaćaju tumačenja da zastupnika nema jer rade u odborima, da imaju obveze prema terenu.

Ima i posve tehničkih pitanja o radu Sabora, poput koji su amandmani prihvaćeni, gdje se to može vidjeti, kako se zakon može mijenjati.

Zahvaljujući takvim upitima, Služba je pronašla podatak da je Sabor samo od 2000. do rujna 2014. donio 2641 zakon, od kojih 742 radi usklađivanja sa zakonodavstvom EU.