Običan posjet trgovačkom centru za trudnicu M. (podaci poznati redakciji) pretvorio se u neugodno iskustvo nakon što je naišla na dvojicu mladića koji su ispred tamošnjih trgovina prikupljali financijska sredstva za Udrugu osoba s invaliditetom Sisačko – moslovačke županije koji su se, zapravo, pokazali nedoraslim povjerenom poslu. U to smo se istog popodneva i sami uvjerili na parkiralištu trgovačkog centra.
Da stvar bude gora M. je u osmom mjesecu trudnoće te je na vlastitoj koži osjetila što znači manjak kulture kod pojedinaca u društvu. M. nije javna osoba no odlučila je podijeliti svoju priču, jednu od onih koja joj neće izmamiti osmijeh na lice kad se bude prisjećala svojih trudničkih dana.
– Išla sam u redovitu tjednu kupovinu namirnica. Ispred Spara me zaustavio jedan od dvojice mladića s nekakvim letkom u ruci, ali sam se ispričala i rekla da nemam vremena. Na izlasku iz Spara odnijela sam vrećice u auto i otišla u Mullera. Kad sam obavila što sam imala, ponovno me zaustavio isti mladić na što sam mu ponovila da nemam vremena. Pitao me zašto, a ja sam mu pristojno odgovorila da mi je drob do zubi i da mi je vruće – prisjetila se M. jučerašnjeg događaja.
Odmah nakon toga, mladićev kolega doviknuo joj je da je trebala ostati kući pod klimom no tu, kako nam prenosi M nije stao.
– Nastavio je s posprdnim dovikivanjem kojeg se, zatečena takvim ponašanjem, uopće ne mogu sjetiti. Smireno sam otišla do auta da ostavim vrećice iz Mullera i došla sam do njega. Na pločici oko vrata pisalo mu je ime i prezime, Krešimir Kostiha, koje sam zapamtila. Htjela sam vidjeti za koga radi da obavijestim njegove nadređene o nedoličnom ponašanju no nije mi htio dati letak da ga slikam – priča nam M.
Mladić je nekoliko trenutaka kasnije popustio, dao joj je letak koji je pošto – poto htio zamijeniti za novac očito ne znajući da tek pristojno ponašanje otvara sva vrata. M. je slikala letak, nazvala je navedeni kontakt broj da dotičnoj Udruzi, u čije se ime skupljaju financije, prenese svoje negativno iskustvo. Udruga se, kaže M, oprala od bilo kakvog kontakta s mladićima, dodajući kako je riječ o zaposlenicima tvrtke kojoj je Udruga povjerila humanitarnu akciju.
Iz Udruge su, naposljetku, poručili kako će obavijestiti tvrtku o ponašanju njihovih djelatnika.
– Kao prvo, ti ljudi predstavljaju djecu s teškoćama i smatram da ih se kao takve uopće ne bi smjelo stavljati u isti kontekst s tom svetom skupinom djece, a ponajprije ih se ne bi trebalo zapošljavati na radna mjesta koja imaju za cilj prikupljanje sredstava za rad udruga koje pomažu najugroženijim članovima našeg društva – priznaje M, te nastavlja:
– Ovakvim ponašanjem izazivaju averziju ljudi prema humanitarnim akcijama i skupljanjima donacija za potrebite. Da se razumijemo, nisu samo meni bezobrazno dobacivali. U ta moja tri đira uočila sam još nekoliko ljudi koji su ih u čudu gledali zbog pristupa kojim se služe kad se netko ne želi zaustaviti. Ne zaustavljamo se jer nam je svima puna kapa raznoraznih prevaranata i inih, a ne zato što se ne želimo odazvati humanitarnim akcijama – iskrena je M čije razmišljanje dijele, sigurni smo, mnogi.
S druge strane, M je trudnica u visokom stupnju trudnoće, i malo je trudnica koje žele da ih se tretira kao da su bolesne, a ne trudne čak i mjesec dana pred porod, jedna od njih je i M koja ne traži povlastice samo poštovanje koje bismo trebali imati za sve članove društva neovisno o zadanim uvjetima u datom trenutku ukoliko to zaslužuju, naravno.
– Dobacivanja trudnici u visokom stupnju trudnoće su tako neumjesna da čovjek naprosto ne može vjerovati da to može izgovoriti netko kome nije dijagnosticiran teži intelektualni deficit. Trudnice zbilja ne očekuju da ih se pušta preko reda, ne trebaju nam pomoći nositi vrećice, ali ne bi ih ubila mrvica poštovanja prema nama pa makar u vidu suzdržavanja od neumjesnih komentara – zaključuje naša sugovornica.
Naslovna fotografija:ilustracija
