Vršnjačko nasilje postaje sve veći problem zbog sve manje vidljivosti u stvarnom svijetu, a sve veće u virtualnom. Suptilno današnja djeca i mladež provode nasilje nad slabijima, okolina ga prešutno odobrava, dok obitelji i obrazovne ustanove sve češće niti ne znaju za njih. Slučaj iz Kaštel Štafilića, kada su dvojica nasilnika pretukli 19-godišnjaka zbog navodnog duga, ponukao nas je da o vršnjačkom nasilju porazgovaramo sa psihologinjom Sandrom Šupe, inače zaposlenom u Osnovnoj školi Brodarica.
– Nekad su se dečki otvoreno tukli, cure svađale i vrijeđale, i to je bilo vidljivo, mogli smo to primijetiti i reagirati. Sada su takvi otvoreni oblici nasilja nedopustivi, sankcioniraju se po školama, pa je nasilje poprimilo sofisticiraniji oblik – žrtva se izolira, znakovi neprijateljstva iskazuje se pogledima, mimikom lica, podsmjehom, isključivanjem iz grupe. Žrtva to primjećuje i osjeća se posramljeno, manje vrijedno, neadekvatno. I rijetko to prijavljuje, jer ima osjećaj da nema nešto konkretno reći, a i ponekad misli da je problem u njoj/njemu. To se događa sustavno, kada mi ne vidimo. Poseban problem je postojanje virtualnog svijeta, u koji su sva djeca uključena, a u kojem se zapravo sve češće nasilje seli iz škola, ili se nastavlja nakon škole, tako da žrtva nikad i nigdje nije sigurna – objašnjava psihologinja Šupe sve veći problem današnjeg vršnjačkog nasilja.
Ključ je u obitelji
Žrtve nasilja najčešće su djeca koja se po nečemu razlikuju od ostatka društva, bilo da je riječ o djetetu s fizičkom ili intelektualnom razlikom, pri čemu i superiornija djeca mogu biti na meti vršnjaka, zatim djeca s obiteljskim problemima, slabom socijalnom podrškom, djeca s nedovoljnom roditeljskom pažnjom, osjetljiva, usamljena djeca… Primjera je mnogo, a ključ je u obitelji.
– Ključna je stvar spremnost djeteta da se povjeri svojoj obitelji i od njih dobije zaštitu, kao i to da obitelj odmah u slučaj uključi školu. Teško mi pada spoznaja da ima djece koja šute i trpe. Zašto? Misle li da nisu dovoljno vrijedni, da je problem u njima, boje li se reakcije okoline ako ‘izdaju’ svoje vršnjake, misle li da nikog neće biti briga, žele li zaštititi svoje roditelje? Želim im reći da je sve to što ih brine manje važno od njih – u toj situaciji, oni su najvažniji. Njihova sigurnost je na prvom mjestu. A sve ostalo riješit će odrasli – govori Šupe.
Svako dijete – žrtvu treba osnažiti, podučiti ga da se zauzme za sebe, traži pomoć, da se ne povlači pred nasilnicima. Treba mu pomoći da nađe saveznike, da proširi svoju grupu za podršku i zaštitu. Žrtvi treba sigurnost i odrasli i društvo su dužni tu sigurnost pružiti, nastavlja šibenska psihologinja.
– Pažljivom i stručnom promatraču moguće je predvidjeti postoji li rizik da neko dijete postane nasilno. Može se primijetiti da neko dijete u grupi krši prava ostale djece, ne pokazuje razumijevanje i prihvaćanje drugih, da je sklono omalovažiti, ismijati nekog, da nema suosjećanja, ne preuzima odgovornost za svoje postupke i ne pokazuje krivnju. Takva ponašanja i osobine treba korigirati od vrtićke dobi. Još nešto je veliki faktor rizika, a to je roditelj koji ne priznaje da njegovo dijete ispoljava takvo ponašanje, roditelj koji ne preuzima odgovornost i nije suradnik nama u odgojno-obrazovnom sustavu, već se okreće protiv nas i traži krivnju u svakom drugom, osim u sebi i svom djetetu. Tu su prognoze loše – upozorava Šupe.
Iz svog osobnog iskustva kaže kako se svi djelatnici obrazovnih ustanova susreću s nekim od oblika nasilja među djecom, i to sve češće preko novih medija, što izaziva bojazan da se takvi slučajevi teže rješavaju.
– Plašim se da to izmiče našoj kontroli i mislim da nam trebaju značajne intervencije u školske programe, preventivne programe koji se, na našu radost, počinju razvijati i u našoj županiji. Treba nam i neposredniji i otvoreniji odnos s roditeljima i sa svim institucijama koje se bave djecom i mladima. Treba nam i pomoć medija koji igraju vrlo važnu ulogu u utjecanju na javno mnijenje i svijest našeg društva. I u ovom tužnom slučaju iz Kaštela, mislim da su mediji ‘pritisnuli’ institucije na adekvatnije reagiranje – nastavlja Šupe.
Sankcije za počinitelje
Psihologinja iz OŠ Brodarica smatra kako sankcije za počinitelje ne bi trebale biti iste za sve, što objašnjava različitim uzrocima koji dovode nasilnika do takvog ponašanja.
– Imate nasilnika koji se nasilno ponašaju, jer su i sami žrtve nasilja i loših životnih okolnosti. To je njihov način preživljavanja i borbe. Njima treba pomoći i preodgojiti ih. Tu sam sklona mjerama restitucije ponašanja, što znači učiti ih primjerenim ponašanjima, adekvatnom ophođenju s drugima, razvijanju empatije, rješavanju problema, pomaganju žrtvi – stav je Sandre Šupe.
S druge strane, u situaciji u kojoj grupa djece ide na jednog, slabijeg – Šupe nema milosti.
– Tu sam za najstrože mjere koje su nam na raspolaganju, jer takvo grupiranje i napad na slabijeg koji nema nikakve šanse za pomoći sebi smatram moralnim dnom. Ukoliko takvi počinitelji još i spadaju u neke povlaštene skupine našeg društva i rade takve stvari jer misle da im je sve dopušteno i oprošteno, te su uživljeni u osjećaj vlastite moći i zabavljaju se tuđom patnjom, iznijet ću dva mišljenja – kao čovjek osjećam bijes i potrebu da se maknu s naših ulica, a kao psiholog, pitam se ima li za njih popravka – zaključuje psihologinja Šupe.
Odgovaraju li zaista brojke prijavljenih nasilja stvarnosti?
Naposlijetku, gotovo svakodnevno se mogu čuti priče o nasilju među djecom, javnost ga gleda s kava, štekata, kroz prozore ureda, i kao da ga prešutno odobrava, jer se brojke koje smo dobili iz Policijske uprave šibensko-kninske o vršnjačkom nasilju na našem području u protekle dvije godine, gotovo sigurno kose sa stvarnim stanjem.
– Tijekom 2018. godine evidentirano ukupno devet događaja vezanih za vršnjačko nasilje, tijekom 2019. godine ukupno sedam događaja, a u sedam mjeseci 2020. godine jedan događaj. Napominjemo kako su o svakom prijavljenom događaju vršnjačkog nasilja s posebnom pozornošću provedeni policijski izvidi i o svemu utvrđenom je Posebnim izvješćem obavješteno Općinsko državno odvjetništvo za mladež u Šibeniku. Tom prilikom se prioritetno pozornost usmjerava prema žrtvi kako bi je u suradnji s drugim tijelima zaštitili – kazali su nam iz PU šibensko-kninske.
