Vojno-redarstvena operacija ‘Oluja’ trajala je od 4. kolovoza do 7. kolovoza 1995. godine i u njoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava takozvana Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja.
Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije; međutim će ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvoriti uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage, uključivo one iz istočnog dijela BiH popunjavane dragovoljcima iz Srbije, koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove.
Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginula, 1.100 ranjenih vojnika, tri zarobljena i 15 nestalih.
Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK.
Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76–152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila te 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije.
Odmah po početku Operacije Oluja vodstvo takozvane RSK je, prema Odluci Predsjednika RSK Milana Martića od 4. kolovoza 1995., provelo ‘plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva’, u skladu s ranije izrađenim i uvježbavanim planovima. Vodstvo Republike Srbije do danas ponavlja naraciju o protjeranom stanovništvu RSK, posve zanemarujući okolnost da su vlasti te paradržave same organizirale, uvježbale i provele evakuaciju, a također se zanemaruje okolnost da su se etnički Srbi kasnijih godina mogli vratiti na to područje što je mnogo tisuća njih i iskoristilo.
