Brojna psihološka istraživanja, potvrdila su da su vijesti iz crne kronike među najčitanijim i najpopularnijim medijskim sadržajima, a odgovor zašto tako veliki broj ljudi voli gotovo svakodnevno ‘konzumirati’ tu rubriku potražili smo od šibenske psihologinje Sandre Šupe.
– Mišljenja sam da u najvećem broju slučajeva ljudi čitaju crnu kroniku jer imaju potrebu za informacijama iz svoje okoline koje se tiču nesreća, opasnosti i različitih prijetnji koje nas vrebaju, bilo iz prirode ili od ljudi. Čovjek treba sigurnu i predvidivu okolinu pa čitamo što može poći po zlu kako bismo bili pripremljeniji za različite situacije, kako bi izbjegli rizike i poduzimali neke zaštitne postupke, postupke koji mogu spasiti živote – kazuje nam šibenska psihologinja Sandra Šupe.
Ona vjeruje da kod jednog dijela čitatelja konzumiranje tako teških sadržaja, koji izazivaju intenzivne emocije, ima učinak katarze.
– Čitajući ih, oni proživljavaju i neko svoje duboko unutarnje iskustvo, što im u konačnici donosi olakšanje. Nažalost, postoji i mali broj antisocijalnih osoba, kojima su takvi sadržaji jednostavno zanimljivi. I tu bih stala s njihovim motivima – kazuje nam naša sugovornica napominjući kako osobno izbjegava čitanje crne kronike, jer je jako rastužuju neke ljudske sudbine.
Već spomenuta psihološka i sociološka istraživanja u načelu potvrđuju mišljenje psihologinje Sandre Šupe. Prevedemo li ih sa stručnog jezika u jezik svakodnevnice većina motiva koji pokreću ljude da ‘klikaju’ na najnovije vijesti iz crne kronike može se grupirati u nekoliko kategorija.
Ništa nas ne smije iznenaditi!
Uz vjerojatno najrašireniju kategoriju, onih koji imaju snažnu potrebu za samozaštitom, anketna ispitivanja pokazala su da će čak i publika koja u načelu ne prati dnevne vijesti pokazati interes kad su u pitanju vijesti o elementarnim katastrofama, vremenskim nepogodama ili ratnim stradanjima. Čitateljima iz te kategorije zajednička je parola: Ništa nas ne smije iznenaditi!
U drugu kategoriju grupira se ‘ekipa’ koja u načelu ima pesimističnu viziju svijeta, života i čovjeka. Svijet je za njih savana. A crna kronika je dobrodošla da im svakog jutra potvrdi da su u pravu. I da ih potakne da se, koliko danas, pripreme za naturalističku stvarnost, bez suvišnih idealizama i balasta usporavajućih sentimenata.
Jedno iz široke lepeze psiholoških istraživanja na ovu temu, pokazalo je da ispitanici mnogo brže reagiraju na riječi s negativnim nabojem ili sadržajem, koje upućuju na sukob, rat, nesreću, bolest, ozljedu i slično, nego na pozitivne riječi koje sugeriraju opuštenost, zabavu ili ležernost. K tome, niz sličnih analiza potvrdio je da su u dužem kontinuitetu od nekoliko posljednjih desetljeća najčitanije vijesti bile one o terorizmu, katastrofama koje su prouzročili ljudi te o prirodnim nepogodama. Psihologija taj evolucijski razvijeni instinkt naziva automatska opreznost, koja principom emotivne selekcije informacija izdvaja i u prvi plan stavlja sve one vijesti koje nas informiraju da pojedina zbivanja mogu biti potencijalno ugrožavajuća za nas, kako bi ih mogli izbjeći kada se realna opasnost stvarno pojavi.
Svijet je savana, a ja sam u njoj predator
U sljedeću kategoriju regrutiraju se ‘napredni’ iz prethodne grupe. Oni su evoluirali za stepenicu više. Njihova agenda je: ‘Svijet je savana, ali ja sam u njoj predator!’ Što više negativnosti iz crne kronike to je njihov polazni stav opravdaniji, tako da mirne savjesti, malo po malo, iz svog života mogu otpraviti sve ona humana osjećanja, poput empatije i solidarnosti, koja ih ometaju da u ‘društvenoj savani’ budu što funkcionalniji i uspješniji. Velik broj istraživanja sugerira da su ljudima značajnije, važnije i vrijednije negativne informacije od onih pozitivnih. A pored onih čisto samoobrambenih instinkata to je jedan od ključnih razloga zašto određeni ljudi daju negativnim informacijama prednost nad afirmativnim.
Četvrtu kategoriju čine oni kojima je svaka adrenalinska injekcija dobrodošla da se pokrenu iz duševne apatije koju sa sobom nosi brzina, otuđenost i rutina svakodnevnog života. U tom slučaju radi se o ljudima koji prije zapažaju, procjenjuju i vrednuju određeni emotivni naboj koji pojedina informacija ili poruka nosi sa sobom, negoli sadržaj koji prenosi. I ovom prilikom negativne vijesti generiraju snažniji doživljaj i jači adrenalinski udar nego pozitivne, koji k tome i duže traje.
I naposljetku, raširenu populaciju čine i oni koji u crnoj kronici nalaze svojevrsnu utjehu tipa: ‘Nisam sam u svojoj patnji. Ima i onih kojima je lošije nego meni!’ Iako takvo gledanje na stvari kratkoročno nekome može i olakšati trenutno stanje, ono dugoročno pasivizira i zamrzava osobu u pat-poziciji iz koje se s takvom negativističkom perspektivom najčešće neće ni pokrenuti.
Fenomen ljubavi prema crnoj kronici je vrlo raširen i složen. A sve navedeno ukratko nam govori o složenosti i kontroverznosti ljudske psihe, koju su mediji uz pomoć znanstvenih disciplina poput psihologije i komunikologije temeljito ispitali i naučili joj diskretno ponuditi upravo ono što ‘ljudska duša voli i traži’.
Međutim, kako svaka medalja ima dvije strane tako i u ovom slučaju postoje ljudi koji tuđu nesreću uistinu doživljavaju s dubokim suosjećanjem i koje patnja motivira da se aktivno angažiraju gdje god i kako god mogu.
