Alberto Fortis rođen je u Padovi 1741. godine. Iako je već u djetinjstvu pokazivao interes za prirodne znanosti, stupio je u padovansko sjemenište te se potom, sa šesnaest godina, pridružio augustinskom redu. Pretpostavlja se da se zaredio radi istraživačke slobode, ali upravo ga je svećenički poziv sputavao u znanstveno-istraživačkom radu. Zbog sukoba s klerom, naposljetku je napustio svećeničku službu 1772. godine kako bi se mogao posvetiti putovanjima i znanstvenom radu.
Proputovao je cijelu Europu, a Dalmaciju je posjetio u dvanaest navrata 1771. – 1773., 1779. i 1783. godine. Kao rezultat njegovih putovanja, nastalo je djelo Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia), objavljeno 1774. godine. Pisano u duhu prosvjetiteljstva, to je djelo odigralo vrlo važnu ulogu u europskoj književnosti. U svom radu Fortis se nije ograničio na prirodne znanosti, već je istraživanje proširio na folklor, povijest i lokalne običaje pa je prikupljao prijepise natpisa na latinskom, novac, rukopise i sl. Posebno su vrijedne grafike koje potpisuje umjetnik Jakov Leonardi, izrađene na temelju crteža Angela Donatija, Fortisova suputnika. Fortis je karijeru završio u Bologni, gdje je imenovan upraviteljem Talijanskog instituta. U tom je gradu umro 1803. godine.
Na jednom od svojih putovanja obišao je lokalitete na rijeci Krki, od gornjeg toka do Skradina. U poglavlju „O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca“ Puta po Dalmaciji vrlo pitoreskno opisuje Roški slap i Skradinski buk s mnoštvom vodenica, a spominje i rimske nalaze s toga područja, poput rimskih natpisa, svjetiljki i novca. Posjetio je i manastir Sv. Arhanđel.
Poseban značaj imaju opisi područja Bobodola, odnosno Čavlinova buka, slapa koji danas više ne postoji. Fortis donosi podatak da je nad slapištem formiran mali, sedreni otočić, ispred kojeg se nalazi Bobodolsko jezero, koje je danas presušeno. Napominje da otočić neprestano raste pa se zbog toga zadržava voda, koja stvara močvaru. Također, vrlo je vrijedan podatak koji Fortis donosi o iskapanjima na spomenutom otočiću, iz kojih je jasno da se tu nalazio i zanimljiv arheološki lokalitet, odnosno rimsko svetište. Nalaze arhitrava s prikazom vodozemnih životinja Fortis pripisuje nimfeju iako je na temelju današnjih saznanja izglednije da riječ o Neptunovu svetištu.
Posebnu pažnju posvetio je ostacima rimskog vojnog logora Burnuma. Bilježi da je na lokalitetu vidio veliku količinu kamenih spomenika razasutih s obje strane ceste, poput obrađenog kamenja, stupova, rimskih natpisa i reljefa. Posjetio je i lokaciju Šuplja crkva, te napominje da je vidio tri luka, koje krivo interpretira kao ostatke slavoluka. U svom radu donosi i vrlo vrijednu grafiku s prikazom ostataka lukova. Piše da ih je ne tako davno bilo čak pet, ali da su dva srušena kako bi se kamenje iskoristilo kao građevni materijal. Uz logor uočava ostatke rimske ceste, a polje u neposrednoj blizini Šuplje crkve naziva Trajanskim gradom ili Trajanopolisom.
Alberto Fortis prvi je putopisac koji je svojim djelima skrenuo pažnju na rijeku Krku i općenito na dalmatinske krajeve. Zahvaljujući njegovu djelu Put po Dalmaciji, šira europska javnost prvi se put upoznala s našom zemljom, narodom i kulturnim običajima.
