Vatrogasci iz Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šibenik na Facebook stranici napisali su iskreno pismo povodom neprestanih požara koji plamte diljem Šibensko-kninske županije, ali i po cijeloj Dalmaciji. Njihovo pismo prenosimo u cijelosti.
‘Građani, sugrađani, dame i gospodo, susjedi, stanovnici, prijatelji… Nažalost unotač brojnim upozorenjima u našem gradu i okolici sve po starom…
Pale se polja, šume, livade… Vatra se otima kontroli, pobjegne se s požarišta, nastupaju vatrogasci.
Požar se ugasi, ljudi nas komentiraju, neki hvale neki ismijavaju, prođe par sati opet ista priča…
Zapitate li se ikad? Razmišljate li tko su ti ljudi, ti vatrogasci?
Ko su ti vatrogasci? Kako rade ti vatrogasci? Imaju li ti vatrogasci privatni život? Imaju li ti vatrogasci familiju?
Znamo, znamo… Opet će neko reć pa ko vam je kriv, to vam je posao; ko vas je tjerao da budete dobrovoljci..
Gospodo draga srce nam je veliko, srce nas vuče da pomažemo ljudima u nevolji, da spašavamo, da volontiramo… Ali zar se taj naš dobrovoljni duh mora iscrpiti do iznemoglosti? Ismijati? Izrugati? Razmislite prije nego uzmete upaljač u ruke! Mi ćemo uvijek priskočit u pomoć bez razmišljanja, bez dvoumljenja ćemo uskočit u borbu u ring koji ste Vi napravili.
Čemu sad sve ovo pišemo? Pišemo da počnete razmišljat prije nego zapalite vatru… Jer kad ju zapalite i odete naiđe slučajni prolaznik, nazove 112, obavijesti o požaru, nastupamo upravo mi.
MI vatrogasci krećemo u akciju, skupimo se u domu odradimo intervenciju, odemo doma… Ali tu priči nije kraj(!!) gdje smo bili, šta smo radili prije, kakve smo dogovore imali? Jeste ikad pomislili gdje su ti vatrogasci prije dizanja uzbune? Što rade ti vatrogasci prije dizanja uzbune? Nije nitko… Zato ćemo vam mi sad to pojasnit….
Dobivamo poziv, dižem se od stola s nedeljnog ručka, izlazim iz firme stavljajući posao na kocku, otimam se iz zagrljaja svoje cure koja se ne miri tim što odlazim na još jedan požar u nizu, ostavljam svoju ženu i djecu koja me u čudu gledaju i dive se ne znajući gdje ustvari idem, dižem se iz veselog društava sa vesele zabave gdje ispadam budala (jer zašto bi itko radio išta besplatno?!), ostavljam zabrinutu majku doma, ostavljam familiju doma odlazim na intervenciju.
Ja sam otišao bez razmišljanja, stavio sam svoj život na kocku, svoje zdravlje također no to nije sve…
Ostavio sam doma svoju majku, svog oca, svoju curu.. Dok sam jurcao po kući tražeći nesto da obučem na brzinu i da odjurim, u svoj toj zbrci sam pogledao majku, oca, curu… Što sam vidio? Vidio sam zabrinuta lica, vidio sam oči pune suza, vidio sam pitanje u njihovim očima ‘zar je moguće da je opet požar?’… No ipak sam otišao i ostavio ih doma, da bi ugasio taj požar koji je neko bez imalo grižnje savjeti podmetnuo, zapalio…
Htjeli smo Vam skrenuti pažnju na to da nismo sami, da i mi imamo familije, posao i da ovaj posao obavljamo iz potrebe za pomaganjem drugima u nevolji…
Prije nego zapalite sjetite se da su vremenski uvjeti nepovoljni, da vam vatrogasne postrojbe do daljnjeg ne odobravaju spaljivanje na otvorenom, a ako ugledate vatrogasce kako idu negdje na intervenciju znajte da se netko nije pridržavao zabrane i sjetite se ovog teksta…’
