Majka Ana iz obitelji Ljutić teško je bolesna te joj je potrebna pomoć za liječenje, njezin suprug Dino apelira na sve ljude dobre volje da im pomognu. Njegovu ispovijest donosimo u potpunosti.
Rak, kako brutalna riječ, izaziva bol od same pomisli, često svakodnevno mi je u mislima,
Dugo mi je trebalo da shvatim težinu bolesti te riječi, kada su mi prvi put rekli tog 17. veljače 2017. godine.
Vaša supruga ima rak zasad ne znamo koji je primarni, ali po cijelom je tijelu,ima i encefalitis mozga, dijete moramo poroditi sad odmah, jer ona do jutra neće izdržati.
1001 misao kako? Ne? Ne ona? Pa trudna je? Pa dijete neće upoznat mamu, pa ja ju vise nikad neću vidjeti, pa molim da ju vidim još samo jednom, 1001 misao a riječi ne idu blokiran si.. totalno a još jučer birali smo kolica za Matiasa.
Danas grobno mjesto, ne to ne može ne ide…
Ponavljam si u glavi ne nisam dobro čuo, idem pitat opet, hoću je nazvati, a njezin mobitel kod mene u džepu, totalno sam dezorjentiran, nema tih škola koje vas mogu na to pripremiti.
Dok ja lutam hodnicima bolnice i mislima, u međuvremenu pripremaju ju je za porod, trče doktori, trče sestre, idu pokušati spasiti barem jedan Život..
Pola moje obitelji leži na operacijskom stolu,u rukama kirurga, moliš se, proklinješ, sve u jednom,što ako..
Kako doći doma i reći Marku, da nema više mame a ni malog brace, kako rec njenima i mojima kako izaći živ iz bolnice uopće??
Oko 19.15 sati Matiasa su izvukli, čim sam vidio kako vuku inkubator kroz hodnik znao sam da je to on, doktor me pogledao i viknuo dođite tata…
I tada slom… Kada sam ga vidio počeo sam plakati kao dijete, moja sestra me pridržavala, stisnuo sam ju i plakali smo oboje, tada se i on javio počeo je plakati, tražio sam sliku barem jednu da imam, sve mi je tada vrijedilo milijune, ta jedna slika, trajalo je možda minutu, žurili su postavit ga na aparate, na odjel, ja sam trebao potpisat hrpu papira, a ne znam kako se zovem!
Moja sestra ostala je u hodniku čekati, da vide što je sa Anom a ja na neonatologiji potpisujem papire,administracija ne poznaje očaj, jad i tugu..
Nažalost Anu nisam više vidio te noći dok sam ja potpisivao papire ona je odvedena na intenzivnu, žurim jurim da ju vidim kucam već je 21 sat ali ne puštaju, stanje je loše, ne diše, na aparatima je, kažu nazovite ujutro…
Bespomoćan si i očajan, pokušavaš se sabrati, otići do auta i kući, putem se lomim još bar nekoliko puta, ne znam kako sam vozio, mislim da nisam stao ni na jednom semaforu, da sam samo išao… Htio sam zagrliti Marka, on je jedini kojeg trenutno fizički mogu zagrliti, i poljubiti ali on već spava… Bezbrižno ne znajući kako se zivot večeras ružno poigrao sa mamom i bracom…
I kako više nikad ništa neće biti isto..
Naravno spavao nisam, u 5 sati ujutro idem na kamenita vrata, pomoliti se, hladno, magla,u istoj odjeći od jučer, s istim još gorim mislima, oko mene nikog baš nitko, opet ju hoću nazvati na mobitel i opet se sjetim da ne mogu mobitel je kod mene, ona tamo leži, samo sam ju htio vidjeti, poljubiti barem još jednom.
Oko 7 dolazim, posjete su od 16 sati,ali me puštaju kratko, i opet lom, cjevčice, aparati, respirator sve što je moglo biti bilo je na njoj, samo nje nije bilo, ni muk, ni pomak ništa, od žene pune i voljne života, samo zvuk aparata koji diše umjesto nje…molim ih samo jedno, ako se probudi, molim vas dovedite joj Matiasa, ne želim da ode a da se ne upoznaju barem to,… dobivam potvrdni odgovor…
Tada idem drugi put vidjeti Matiasa, na odjelu mi dozvoljavaju doći i biti bilo kad, svjesni situacije, ne žele otežavati, rekli su tata dođite kad god ga se zaželite… Ja bih najradije spavao gore, a tako je i bilo, Ana na trećem Matias na četvrtom katu, tako daleko. A opet tako blizu majka i dijete…
Trajalo je to četrdesetak dana, moj dom bila je bolnica, treći i četvrti kat, 10 kilograma u 40 dana živci su pojeli..
Prvi dan kod kuće ni Matiasov ni Anin neću zaboraviti, Matias je došao nakon 40 dana Ana nakon četiri mjeseca, toliko emocija, zapravo ništa neću zaboraviti svega se sjećam, kad bih sve pisao ispala bi knjiga, ovo pišem da si olakšam, možda i otežam, možda si zadajem male boli da bih ublažilo velike… Ne znam..
Možda i da objasnim zašto i zato..
Zašto, zato jer Ana nikad ne bi digla ruke od mene, i dok diše neću ni ja od nje, svašta smo prošli Mt. Everest davno pregazili, a tek smo na početku puta,..
Ana je sve bolje, ali je tužna…
muče ju napadi, njen mozak teško je oštećen, ali radi i razmišlja, i sve više vidi da mene problemi i brige jedu ne mogu to sakriti, nikad joj nisam ni mogao uvijek je znala kad me nešto muči, i sad zna ali šutim i lažem, ne želim ju zamarati sa financijama, sa mojim poslom, sa problemima,nikakve vrste,… Iako je svjesna kao onaj dan kad me pitala kako ćemo kupiti grob…
Ona jedino želi da živi i da ja i djeca budemo sretni…
Eto zašto i eto zato, trebam vašu pomoć,
Da Ana bude sretna, ja moram biti sretan, a ja nikad nisam mogao glumiti nešto što nisam, zna ona to jako dobro…
Za ublažiti njene napade, i olakšati život ona mora bit sretna,..
Eksperimentalno liječenje neurokognitive rehabilitacije, je skupo dugotrajno i zahtjeva puno istraživanja pacijenta na osobnoj razini,
Cifre su to koje ne mogu niti izgovoriti,
Naravno neke stvari nikad se vjerovatno neće povratiti, ali cilj je ublažiti, smanjiti, intezitet napadaja, krajnji cilj ukinuti totalno napadaje ili ih dovest u fazu mirovanja, da bi nastavili i poboljšali kvalitetu života pacijenta..
Sve ima cijenu nažalost,od vaših donacija kupujemo osnovno, posebnu prehranu, dodatke prehrani, vitamine, lijekove za mozak, doplatu za lijekove koji nisu sto posto pokriveni,posebne kreme za osipe, šampone,kreme za svrbež, za otekline sve je to nuspojava lijekova i terapija, ali to su još mali problemi rješivi…
Od ponedjeljka, počeo sam raditi, misli lete i doma i na poslu, kako i što napraviti,.. Opcija van zasad ne igra to sam već objašnjavao,
Postoji opcija tu ali je dugotrajna, eksperimentalna, jer radi se o mozgu koji je sam po sebi neistražen, iako bi se radilo o dugotrajnom pristupu, koji bi uključivao sve pretrage,više grana medicine, i osobni pristup to su cifre preko 100.000 eura za cijelu godinu, planirano je dvije godine ili više mi nažalost te novce nemamo..
Zašto i dalje pokušavam ipak..?
Zato jer ima nade, dok i jedna šibica postoji ona može upaliti sve svijeće u vašem životu…
Sheraj, dijeli, zovi, moli,gdje bih mogao šta,
Iscrpilo me, gubim snagu ocigledno ju gubim,
Bez vas ne mogu, sherajte, dijelite, šaljite bar to, jer sam nemogu,.. Hvala svima koji pomažu koji su tu, jer….
Ja samo Anu želim tu kraj sebe i djece, veselu nasmijanu, bez napada, jedan zajednički izlet, nas četvero bez straha,ali sve ima svoju cijenu, za nas taj izlet je nedosanjani san.
A kako mi je?
To znamo samo Bog i ja…
Obitelji Ljutić možete pomoći uplatom na broj žiro računa otvoren u ZAGREBAČKOJ BANCI:
IBAN: HR 6923600003118377632
SWIFT ZA UPLATE IZ INOZEMSTVA: ZABAHR2X
NA IME: DINO LJUTIĆ
ADRESA: ZAGREB
OPIS PLAĆANJA: DONACIJA
POZIV NA BROJ: 00 111
Pay pall
dino.ljutic@gmail.com
