Pitoreskni otok Murter iznjedrio je niz umjetnika, od glumaca, slikara do glazbenika. Neka poznata hrvatska književna djela nastala su upravo zahvaljujući tišini otočnih kaleta i štrada. Stoga ne čudi, što se i među mlađim generacijama pojavljuje niz kreativaca, koji utiske iz svog okruženja prenose upravo kroz svoje umjetničko stvaralaštvo.
Predstavljamo vam jednog od njih, samoukog i samozatajnog fotografa iz Betine, Vlatka Žurića, koji svjetlopisom, odnosno fotografijom, bilježi kadrove i pretvara ih u kompozicije pejzaža i pamtljivih portreta.
Jedan si od rijetkih mladih ljudi na otoku koji se zanima za fotografiju do te mjere da ulaže u vlastito znanje o fotografiji i profesionalnu opremu. Kako se pojavio interes?
Interes se pojavio nekako spontano, mislim 2002.-2003. godine, pa sam od jednoga gospodina kupio svoj prvi analogni foto aparat. Naravno nisam znao u što se zapravo upuštam i tada sam tome prilazio jako neozbiljno. Mislio sam, “e sad imam pravi aparat sve što trebam je škljocati i imati ću prave fotke”…ali baš i nije tako bilo.
Nakon početničkih pogrešaka, posvetio si se ozbiljnije učenju o fotografiji?
Da, posljednje četiri godine sam se ozbiljnije prihvatio svega onog što, netko tko se želi baviti fotografijom kao izričajem, mora znati. To je kao neka vrsta abecede, bez koje se ne može naučiti pisati. Postoji niz tehnika, načina gledanja kroz objektiv, samog korištenja fotoaparata, tako da sam se morao dosta i tehnički potkovati. Danas evo znam što mi treba od objektiva za moje potrebe, konstantno ulažem u opremu.
Na otoku je nekada postojo foto klub/sekcija. Znaš li što o tome? Misliš li da bi se opet mogao takav klub aktivirati, koliko uopće ima ljubitelja fotografije na Otoku? Da li si član kojeg kluba fotografa?
Navodno postoji u dokumentaciji zabilježeno postojanje Foto kluba Murter , ali nisam detaljnije upoznat s tim. Na otoku osim mene ima još nekih 6-7 zaljubljenika u fotografiju i rado bi se vjerujem priključili klubu da je aktivan. A do tada, član sam Foto Kluba Šibenik, već više od tri godine.Mogućnosti članova kluba su velike, imao sam nekoliko izložbi u sklopu Kluba, kao i samostalnu.
Koji motivi najviše privlače tvoju pažnju i oko? Preferiraš li posebno neke kadrove?
U nekim počecima dok sam se tražio u izražaju, znao sam razmišljati o tome. Sada kad sam prošao tu početničku fazu, želim u fotografiji probati sve, ali pejzaži i portreti u crno bijeloj tehnici su mi ipak najdraži.
Na tvojim fotografijama se pored pejzaža često nalaze djevojke. Prikazuješ ih u jednom posve nježnom, suptilnom i sanjarskom svjetlu. Da li je teško opustiti modele, bez obzira na to što su to poznanice i prijateljice?
Događa mi se da uglavnom poznajem svoje modele, ali neke vidim prvi put i da naravno teško, pogotovo taj prvi susret, prve fotografije. To su nerjetko cure koje se prvi put susreću sa takvom fotografijom gdje su zapravo u ulozi profi modela i poziraju i sve je to neobično za mene i njih. Sjećam se prve cure koju sam fotkao. Tada smo se prvi put vidjeli i bilo je jednako teško i meni koliko i njoj. No nekako je nestala ta trema, snimanje je malo dulje trajao, ali se na kraju opustila i stekla povjerenje koje je neophodno između modela i mene iza objektiva, da se ne dobiju ukočene, sterilne fotografije.
S obzirom da si vičan portetima i radu s modelima, da li bi se prihvatio fotografiranja vjenčanja?
Ne. Nisam nikada bio zainersiran za vjenčanja. Drago mi je kad mogu razveseliti prijateljice koje žele imati fotografiju za uspomenu, a da nije snimljena samo mobitelom. Ipak težim dubljim, više umjetničkim crno – bijelim portretima, a ne komercijalnoj fotografiji.
Izvor: www.murter-news.com
