Općenito definiran kao zimski mjesec, prosinac u Šibeniku je sve, samo ne to. Na prste jedne ruke dali bi se nabrojati razlozi što odaje zimu u Krešimirovom gradu, a jedan od tih razloga je klizalište. Ipak je dovoljno hladno da se led ispred Osnovne škole Fausta Vrančića ne otapa na suncu koje nas nije zaobišlo ni ovog jutra.
A kako se može vidjeti, jutros nije ostalo zapostavljeno ni spomenuto klizalište. Pred blagajnom uvijek netko čeka na svoju ulaznicu, a na ogradi oko klizališta, uglavnom, stariji sa smiješkom na licu i strijepnjom bodre najmlađe i ujedno, često, najhrabrije članove obitelji.
I ovog jutra, klizalište je bilo puno. Ispod šatora led i smijeh, a poviše njega vedro nebo i sunce. Kako su nam priznale neke od klizačica, bio im je ovo prvi put da su stale na led, ali ne i posljednji. Dok je klizalište u Šibeniku, vraćat će mu se svaki put kad im roditelji to dopuste. Ima tu i padova, posrtanja, pokoji jauk, ali sve se, na kraju, poprati osmijehom i traljanjem dlana o dlak poručujući ‘dobro je, idemo dalje’. I tako dok ne zazvoni zvono za kraj termina.