Ministarstvo branitelja od 2008. godine svake godine iz proračuna izdvaja sredstva za sufinanciranje izgradnje i uređenja spomen-obilježja žrtvama stradalim u Domovinskom ratu. Na natječaj su se mogle javiti braniteljske udruge u suradnji s jedinicama lokalne samouprave, no taj je uvjet od ove godine izmijenjen, te se po novome jedinica lokalne samouprave može samostalno javiti kao nositelj projekta. Ministarstvo branitelja u ovoj godini osiguralo je 1,2 milijuna kuna za uređenje spomen-obilježja takvog tipa, pristiglo je 12 projekata, a među njima, Šibenik – nije.
Sedam godina(!) gradske nomenklature koje su se od tada izmjenjivale u Šibeniku nisu ni jednom prijavile projekt uređenja spomen-sobe Domovinskog rata. Istinabog, 2012. godine administracija na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Antom Županovićem obratila se ministarstvu s dopisom u vezi sufinanciranja uređenja spomen-sobe, ali je s prijavom na natječaj zakasnila pa je ispala iz ‘utrke’.
Čovjek koji je godinama nudio i predlagao svoje ideje oko uređenja šibenske spomen-sobe Domovinskog rata je ratni snimatelj Zoran Lučić-Luca, a podršku u njegovim stalnim nastojanjima dao mu je Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata na čelu s Antom Nazorom i Matom Rupićem.
Luca je u više navrata idejni projekt iznosio bivšoj i aktualnoj gradskoj vlasti, ali osim načelne podrške ništa se nije dogodilo. Početkom 2014. godine čak je, na inicijativu saborskog zastupnika Franka Vidovića, bio na sastanku s ministrom Predragom Matićem koji mu je kazao, prenosi nam Luca, kako ga čudi što Šibenik još uvijek nema spomen-sobu.
-Ministar je tada obećao sufinancirati projekt s više od 50 posto sredstava, samo da ga Grad Šibenik službeno prijavi na natječaj – kaže Luca.
Potvrdio nam je to i Franko Vidović navodeći kako je ministra oduševila Lucina ideja, no uvjet je bio da Grad za tako nešto osigura prostor.
-Ako taj projekt vrijedi oko milijun kuna, ministar je obećao sufinancirati ga čak i sa 70 posto sredstava. Međutim, Grad Šibenik mora pokazati iole interesa, dobre volje da se to realizira tako da pronađe prostor i prijavi projekt na natječaj. Uostalom što je s gradskim prostorom na šibenskoj rivi gdje je lani Luca organizirao multimedijalnu instalaciju te je tada rečeno kako je upravo to idealno mjesto za spomen-sobu? Za koga se čuva taj prostor? – pita se Vidović.
Podsjetimo, Luca je u prostoru kojeg je nekad koristio HSS lani organizirao iznimno posjećenu i dojmljivu multimedijalnu instalaciju, no krajem godine morao je iseliti iz tog prostora.
Gradonačelnik Željko Burić kazao nam je kako podržava sve Lucine ideje, ali da se jasno mora znati tko je nositelj projekta, a tko financijer zbog čega je predložio da sve na sebe preuzme Muzej grada Šibenika. Iz tog razloga u travnju je od Muzeja zatražio očitovanje na Lucin projekt. Ravnatelj Muzeja Gojko Lambaša odgovorio je kako je ‘građa kojom će se prezentirati povijest 1991.-1995. godine i uloga Šibenika u Domovinskom ratu zastupljena u scenariju stalnog muzejskog postava’, iako na dovršetak muzejskog postava, podsjetimo, čekamo od 2012. godine.(?!) Lambaša navodi i kako ‘iz dokumentacije nije vidljivo tko bi s tim prostorom upravljao’, ‘građu moraju pregledati braniteljske udruge’ te da ista ‘treba dobiti ‘recenzije stručnih i znanstvenih osoba’. Zbog svega toga Burić navodi kako nije logično da Grad paralelno ulaže i u dovršetak stalnog muzejskog postava i spomen-sobu Domovinskog rata.
-Lucić mora intenzivno razgovarati s Muzejom kako bi pronašli zajednički jezik. Moja bi ideja bila da se uz stalni muzejski postav napravi tematski dio sa spomen-sobom koja bi se onda financirala unutar Muzeja, a tako nešto onda Grad Šibenik može prijaviti na natječaj resornog ministarstva– kaže Burić. No, Luci je ‘pronalaska zajedničkog jezika’ dosta budući da ga iz Muzeja, kaže nam, nitko nije kontaktirao niti ozbiljno popričao o realizaciji projekta.
-Nekima u Šibeniku očito smeta moje ime i prezime te sam odlučio sam da ću svoju arhivu zatvoriti na najmanje 20 godina. Ispričavam se gradu, građanima i svim braniteljima jer sam želio napraviti spomen-sobu Domovinskog rata. Više nemam ni živaca ni vremena – revoltirano zaključuje.
Dvadeset tri godine prošle su od slavnog Rujanskog ratnog podviga. Sedam godina propustili smo ‘uzeti’ novce iz državnog proračuna za otvoriti mjesto na kojem ćemo se trajno sjećati heroja koji su obranili naš grad od agresora. Prošle su dvije godine otkako je otvoren polovičan stalni muzejski postav. Dvije godine šibenska javnost čeka da Muzej nadopuni stalni postav novijom poviješću. Pitanje ostaje – koliko ćemo još dugo čekati? Koliko ćemo još dugo obilježavati Rujanski rat čisto da ga obilježimo? Koliko će još vremena proći, a da turisti neće znati ništa o hrabrosti Šibenčana koja je doprinijela pobjedi Hrvatske u ratu? Koliko će još generacija Šibenčana izrasti, a da neće na jednom mjestu moći doznati sve o ratnim stradanjima i herojima kojima duguju toliko mnogo?
Nadamo se da će na ova pitanja biti odgovoreno do jubilarne, 25. godišnjice Rujanskog rata.
