O majko mila, trebalo mi je više od devet godina da se natjeram pogledati remake kultnog Carpenterovog filma ‘Napad na policijsku stanicu br.13’, remake snimljen još 2005. godine, al sam bježao od njega kao vrag od tamjana.
I eto, supermjesečina mi nije dala spavati, a na visokim temperaturama ne da mi se baš gledati ozbiljne filmove, malo se kopalo po hardu čega sve tu ima, i činilo mi se kako je napokon stiglo vrijeme.
Stisnem play, kad ono, nije taj film uopće toliko loš, samo, dajte ljudi, to s originalom apsolutno nikakve veze nema, osim same premise kako kriminalci i policajci za spasiti živu glavu katkad trebaju djelovati zajedno.
Carpenterov film bio je pravi vestern, prebačen u modernije okružje modernog Los Angelesa, film toliko tjeskoban da ga mnogi smatraju i hororom. Jedna scena iz filma, kad djevojčica kupuje sladoled u onim sladoledžijskim kolicima, pa umjesto super vanilije koju je tražila dobije običnu vaniliju (a i to je bila jedna od trauma iz djetinjstva, koji bog je supervanilija?), te metak u čelo, jedna je od najnasilnijih scena ikad snimljenih. Odmah ti je jasno da se sa bandom ne treba zajebavati i da su spremni na sve.
S druge strane, remake nema ni približno tako upečatljivih scena, ali ajde, funkcionira kao neki akcioni triler, za koga bi bilo najbolje da se zaboravi da je uopće remake kultnog originala.
Čak su i glumci odlični, osim Lawrence Fishuburna, koji je toliko kul da sav taj kulnes prelazi u totalnu karikaturu. Nije on loš glumac, imao je ok ulugoa, ali i dalje sam mišljenja da mu je najbolja uloga ona mladog vojnika u Coppolinoj Apokalipsi. Cijenim ga i zato što je tada imamo samo 14 godina, lagao je da je stariji, pa je dobio ulogu. I drugo, ili već treće, Carpenter sam piše glazbu za svoje filmove, u originalu ona itekako pridonosi atmosferi, a u remakeu je uopće i ne primjećujete.
Gledati u toplim ljetnim večerima.
