Materin pitar cvića na 13. katu, kanarinac u krletci i susjedov pas, Ivani Mehić bili su jedini doticaj s prirodom, a danas, ova medicinska sestra po struci, živi na ranču okružena životinjama. Krave, ovce, kokoši kojima i ne zna broj, psi i jedan ovan po imenu Me koji misli da je pas i tako se ponaša, postali su njezina svakodnevnica. Nakon 22 godine posla u medicinskoj struci, od toga 17 i pol u bolnici i pet u privatnom sektoru, zbog zdravstvenih razloga ‘kutu je objesila na vješalicu’ i uhvatila se lopate. OPG Ranch 4 Me obiteljski je posao, na farmi rade sin Antonio, koji je nositelj gospodarstva i ona, mlađi sin kojemu je san postati frizer ‘da ruke’ kad je potrebno, a suprug je pomorac koji se isto uhvati posla kad siđe s broda.
– Cijela priča zakotrljala se prije nekih osam godina. Kako je suprug pomorac, odlučio je više vremena provoditi na otvorenom i doslovno je rekao: ‘Ženo, ili ću ja nešto kupiti ili ću poluditi u stanu nakon broda’. I onda smo kupili ranč, bez ikakvog iskustva. Ja sam gradsko dijete, nikad u životu nisam bila na selu, nisam znala razliku između kokoše i tuke. U početku, kad smo kupili imanje i stavili drveni bungalov, imala sam strah od otvorenog prostora. Bojala sam se svega, buba, zmija, miševa, ma baš svega što vam padne na pamet. Prije kupnje odlučila sam da ću imati maslinik, pretplatila sam se čak na Maslinu i Maslinar – smije se Ivana.
U bolnici je provela više od 20 godina, a za posao medicinske sestre kaže da bi ga opet izabrala da se ponovno rodi. Nažalost, zbog zdravstvenih razloga time se više ne bavi, ali sve znanje koje je stekla radeći, danas može primijeniti na životinje. I upravo je to i razlog zašto su se odlučili na mliječni sektor.
– Sve vještine koje sam stekla na kirurgiji su potpuno primjenjive tu i to je ono s čim sam znala da će me pomoći – govori nam.
Sve su financirali iz vlastitih izvora, prva krava je došla prije dvije godine, a na početku je ideja bila da budu samoodrživi. Ali tada se priča zakotrljala, posao krenuo i sada imaju četiri mliječne krave, jednu junicu, dva teleta i 15 ovaca.
– Sve smo financirali sami, Županija je sufinancirala stočni fond i imamo godišnji poticaj na mliječnu kravu. Prvo smo kupili kokoše jer je veliki teren, a nismo imali jaja. A problem je bio što sam ih se u početku užasno bojala. Onda smo u susjeda vidjeli ovce i kupili i mi da pobrste travu, da ne moramo kositi ovu džunglu. Nakon ovaca, došla je koza Filomena koju je suprug od kuma dobio za rođendan. Onda još jedna koza, pa još nekoliko ovaca i na kraju – krava. Prije dvije godine, kad sam išla u Vrliku, vidim krave po putu i to je bila ljubav na prvi pogled. Izašla sam iz automobila i nazvala veterinara Horvatovića. ‘Ja bih kravu, nađi mi jednu’. Dao mi je prvo literaturu i kazao da krenem prvo s teletom. Prije cijele te priče, na Konjevarate sam krenula na praksu, na imanje s 13 krava gdje sam mjesec dana lopatala i učila. Nakon toga je došla Desa koja je tad imala četiri mjeseca, veterinar je sve nadgledao, ja sam učila. Izgradili smo štale, posebno izmuzište koje je napravljeno kako bi se postigla najviša higijenska kvaliteta milijeka koju smo potvrdili na referentnom centru za mlijeko Agronomskog fakulteta u Zagrebu, doveli kravu i pokrenuli biznis. U svemu ovome moram spomenuti Kozić Marijanu i Ozrena Ercega iz Hrvatske agencije za poljoprivredu te Sidoniju Juras bez čije pomoći ničega ne bi bilo, ali ono stvarno. Spasili su me. To vam je otprilike to – smije se Ivana govoreći kako su je prijateljice, kad su vidjele da je kupila kravu, pitale jel dobro.
Život u gradu i na selu se ne može usporediti, a danas bi, kaže nam, radije živjela u šatoru na ranču nego u lijepom stanu u gradu.
Ovo je posao koji se radi od 0 do 24, nema vikenda i praznika, fizički iscrpi, ali psihički ispuni.
– Ima i tu stresa, naravno. I dosta vanserijskih troškova, ali sve je to i dalje neusporedivo s onim što ovakav način života daje. Mir. Imamo puno planova za budućnost, proširiti djelatnost na seosko domaćinstvo, srediti infrastrukturu, napraviti sadržaja za djecu i vratiti ih u prirodu. Interesa ima, ljudi nam dosta dolaze, zanimljivo im je. A što se tiče proizvoda, to isto ide dobro. Proizvodimo sireve, jogurte, obične, voćne, s chiom, mlijeko… Od ovog posla se može dobro živjeti, ali ne može se biti bogat. Radni dan traje koliko treba, u ovome smo obiteljski zajedno. Bez supruga, jasno, ovoga ne bi bilo. Antonio je preuzeo na sebe posao, mlađi sin uskoči kad god treba i funkcioniramo dobro – priča nam.
Obitelj Mehić živi na pravoj životinjskoj farmi, a unatoč tome što imaju dosta različitih životinja, svi žive u simbiozi.
– Naš ovan Me je spašen, a sad misli da je pas jer su ga oni i odgojili. Sve životinje se odlično slažu, žive u pravoj simbiozi. Ali krave su za mene najposebnije životinje, one su emotivne, ljubav krave i teleta ne može se opisati. One su prijateljice, biraju jedna drugu, a kad neku ne vole, odvoje se. Odazivaju se kad ih zovete, pokazuju tugu, kad ih boli, plaču. Plaču one, plačem ja. Jako su mazne i moram reći da mi je s njima lakše nego s psima. Jedino što su velike – objašnjava nam.
Na pitanje je li ikad požalila ovu odluku i žali li za nečim, Ivana kaže samo za jednom stvari.
– Što nisam ranije dala otkaz, jedino to. Ali sve u životu ima svoje razloge, sve se trebalo dogoditi. Put je bio dug, ali došao je gdje treba – kaže nam za kraj.
