Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: ‘Želim postati redovnik!’ Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.
Svake je večeri njegova obitelj molila krunicu. Kada je imao oko pet godina, ako bi se dogodilo da čuje psovku, sakrio bi se iza vrata i počeo plakati. Opominjao bi one koji rade nedjeljom. Bio je ne samo osjetljiv za Božje stvari nego je počeo doživljavati ljepotu Božje blizine. Njegova sestra Grazia pripovijeda da je Francesco jedne večeri, čuvši zvuk zvona, odmah pošao baki i rekao: ‘Želim ići u crkvu!’ Kad su mu drugi rekli da još nije večerao, dječak Francesco je odgovorio: ‘A tko će još misliti na večeru? Želim ići s bakom u crkvu.’
Francesco je redovito pohađao crkvu i nije propuštao nijedno posebno bogoslužje. Polazio je na vjeronauk svake nedjelje poslije podne, učio pobožne pjesme i pažljivo slušao župnikovu pouku. U desetoj godini primio je prvu svetu pričest, a u dvanaestoj sakrament svete potvrde. Naučio je posluživati svetu misu s odgovorima na latinskom jeziku i klečao je sa sklopljenim rukama pred oltarom kao anđeo.
Za dan ulaska u samostan utvrđen je 6. siječnja 1903. U noći prije odlaska Francesco je u zanosu doživio viđenje Isusa Krista i Majke Božje. Isus mu je stavio ruku na glavu i udijelio mu snagu da se mirno rastane od obitelji. Izrazili su mu posebnu naklonost i povjerili ‘veliku dužnost’ koja je ostala poznata samo njemu i Bogu.
Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina. Molio je mnogo i izvan vremena zajedničke molitve. Kada nije bio u sobi, moglo bi ga se naći samo na koru. Jedna od njegovih ranih odluka bila je da svaki dan mora izmoliti petnaest Krunica. Bio bolestan ili zdrav volio je spavati na zemlji s kamenom umjesto jastuka. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910.
Četiri dana kasnije, dan uoči svetkovine Marijina Uznesenja, služio je svoju prvu svetu misu u crkvi u Pietrelcini. Od sredine 1910. na dlanovima i nogama doživljava oštre boli od nevidljivih Rana Isusovih. O svom doživljaju 23. kolovoza 1912. napisao je svom duhovnom vođi: ‘Bio sam u crkvi i nakon mise sam zahvaljivao, kad najednom osjetih da mi srce ranjava vatrena strijela tako živo i žarko da sam pomislio da ću od nje umrijeti.’
Opisao je euharistijsko čudio kad mu se kod pričesti hostija pretvorila u meso, kao kod nekih svetaca u prošlosti i velikih mistika naših dana: „Samo Bog znade koliko sam miline osjetio jučer na blagdan svetog Josipa, naročito poslije mise i to u tolikoj mjeri da to još uvijek osjećam.
Moja su usta osjetila svu slatkoću prečistog Mesa Sina Božjega. Kako me samo Isus usrećuje! Kako je blag Njegov Duh! A ja ostajem zbunjen i ne mogu ništa već samo plakati i ponavljati: Isuse, hrano moja!” (Pisma I,299) Blaženi otac Pio je rekao: ‘Getsemani, Kalvarija i oltar! Tri mjesta od kojih posljednje, oltar, jest zbroj prvog i drugog; to su tri mjesta, ali samo jedno tu pronalazite.’ Želio je da vjernici sudjeluju na svetoj misi ‘u šutnji i na koljenima’. Sveta misa oca Pija predstavljala je njegov život: Kalvariju, razapinjanje i njegovo Nebo. Trajala je oko tri sata.
Cijeli tekst pročitajte na book.hr
