U subotu je održana velika akcija ekočišćenja rogozničke park-šume Kopara, koja je organizirana preko lokalne Facebook stranice Đirada po Rogoznici.
Na toj istoj Facebook stanici oglasio se i općinski vijećnik Boris Abaza, koji je iznio svoje viđenje i stajalište vezano za eko-akciju koja je, prema njegovim riječima, podijelila Rogoznicu.
Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti:
Subota je, vruć dan,popodne, završila je eko akcija i domjenak za sudionike akcije, odvažne i ekološki osviještene mještane. Poziv nam je upućen kako bi našu Koparu očistili je od plastičnih i staklenih boca, papira, praznih kutija cigareta, upaljača, pivskih čepova i ostalog raznoraznog smeća…Pozvani smo kako bi se odužili Kopari za kisik koji dišemo za osjećaj slobode i ugode kad šetamo oko nje bez rampi, slobodno beremo šparoge, lovimo ribu na odmetač ili tek sjednemo na klupu ispod bora meditirajući.
Pozvani smo i odazvali smo se, međutim ne mogu ne primijetiti da se lokalne vlasti nisu uključile u akciju, a navodno podržavaju građanske udruge i inicijative. Nije važno tko zove, važno da se čisti i štiti okoliš. Još više me je rastužila informacija da se neke sudionike ekoakcije zastrašivalo informacijama o zabrani akcije, o dolasku policije i da ih se upozoravalo kako je ekoakcija navodno nezakonita. Ne mogu da ne budem ironičan: zaista bi trebalo kazneno prijaviti žene, djecu, stare i mlade koji su za kratko vrijeme napunili pun kamion otpada. Mi koji smo čistili očekivali smo još više naših prijatelja i susjeda, nekoga iz izvršne vlasti, pokojeg vatrogasca i načelnicu. Nisu došli, ali akcija je bila i te kako uspješna, pokupio se kamion smeća, družili smo se i poslali poruku koliko je važan okoliš. Ipak ne mogu a da ne primijetim da smo zaista duboko podijeljeno mjesto. Nije važno koliko je neka akcija dobra i plemenita, ali ja se neću se odazvati jer to nisu organizirali neki naši. Ucjenama izgleda nikad kraja, a iracionalni strah je prepreka visoka do neba, žalosno. Izgleda da ih Orwelov Big Brother uvjerio kako je opasno biti viđen u društvu s Gunđalom s Đirade jer mogli bi se zaraziti virusom slobodoumlja. Ipak nije nas bilo malo, bilo nas je dovoljno da očistimo Koparu od neodgovornog devastiranja, dovoljno da napunimo pun kamion nečijeg kućnog odgoja.
Rogoznico zakazala si i u obrani Zmajeva Oka, u zaštiti mora i obale od vandalizma, u povratu državne imovine u općinsko vlasništvo. To je nemoć i lažna ljubav. Voliti Rogoznicu, Koparu,Gradinu znači štititi ih, odricati se, čuvati ih za svoju djecu, bez prikrivene želje za zaradom, bez etiketiranja i zajedno, nebitno tko je organizator. Voljeti Rogoznicu znači dati svoj doprinos u očuvanju običajne baštine, u poticanju kulture i u zaštiti okoliša i sve to predati djeci, a koja će ako ih dobro podučimo to nadograditi. Voljeti Rogoznicu mogu i oni koji nisu u njoj rođeni,koji su došli iz tisućama kilometara dalekih zemalja i opijeni ljepotom bacili sidro, vezali se za nečiju obalu djetinjstva, čvrsto ‘neodrišivo’, predano i zaljubljeno.
