Vesna Parun rođena je na današnji dan prije 98 godina na otoku Zlarinu. Spisateljica i pjesnikinja ostavila je neizbrisiv trag u domaćoj književnosti, a umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini.
Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb. Tada je živjela u Sesvetama gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.
Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.
Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem sedamdesetih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.
Samoću i ‘otpadništvo’ od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u osamdesetim godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se ‘u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i kasnije u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu, manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa’.
Prema njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
Za svoj rad Vesna je dobila niz nagrada poput ‘Maslinova vijenca’ i titula’ poeta oliveatus’ nakon ovjenčanja na manifestaciji ‘Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što – baštinski dani’ 1995. u Selcima na otoku Braču, nagrade ‘Tin Ujević’ 2003. godine za zbirku soneta ‘Suze putuju’, nagradu Vladimir Nazor, 1959. godine, a godine 1982. za životno djelo, zatim povelju ‘Visoka žuta žita’ 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti, te naposlijetku Europsku književnu nagradu.
