‘Prava srodna duša je vjerojatno najvažnija osoba koju ćeš ikada sresti. Ona će srušiti tvoje zidove i udariti ti šamar koji će te probuditi. Ali živjeti sa srodnom dušom zauvijek?
Ne… To je previše bolno. Srodna duša ulazi u tvoj život kako bi mogla otkriti neke dijelove sebe za koje nisi ni znala da postoje. I onda odlazi.
Njena svrha je da te protrese, da ti uzdrma ego, ukaže na prepreke i slabosti, da ti slomi srce kako bi ga otvorila i pustila svjetlost unutra. Svrha srodne duše je da te baci u očaj, da te navede da izgubiš kontrolu toliko da ti nema druge nego da potpuno preobraziš svoj život…’ – Elizabet Gilbert
Bilo je tako lako…
Zaljubila sam se tako lako kao kad sklizneš u san. Isprva polako, a onda sumanuto brzo, čvrsto i duboko. Uopće ne znam točan trenutak kada se to dogodilo. To se zbilo negdje između tvog pogleda u moje oči i mojih suza koje sam brisala kada su sve zidine koje sam godinama gradila pale.
Razbila sam se o tebe i nisam marila. Pred svojim srcem uklonila sam straže, ostalo je otvoreno, ogoljeno, ranjivo. Dala sam ti cijelu sebe.
Mi nismo samo bili zajedno. Mi smo se igrali. Naše duše su bile žive – ponovo smo bili djeca koja svijet vide po prvi put. Promijenio si me zauvijek.
Bilo je tako teško…
Bili smo komplicirani ljudi. Nismo bili jednostavni. Ti i ja smo bili teški. Previše smo maštali. Previše smo analizirali.
Osim zaljubljivanja, ništa nije moglo biti jednostavno i lako. Sve smo činili težim nego što jest beskrajnim analizama, teorijama, tumačenjima. Sakatili smo svaki dragocjeni trenutak oštricom predrasuda, očekivanja, razuma.
Svađali smo se, raspravljali… Strast, ljubav, želja je raspirivala naš bijes. Lomili smo se jedno o drugo tako silno i ponovo lijepili krhotine, ljubili jedno drugom ožiljke.
Željela sam više od tebe. Ne zato što nisi bio dobar, nego zato što sam te voljela i imala velike snove za nas.
Vjerovala sam u tebe, u tvoje sposobnosti, talente… Željela sam ništa manje od onoga što zaslužujemo.
Slomio si mi srce…
Nisi bio spreman, dragi moj. Tvoja prošlost, tvoji demoni nisu ti dali mira… Odgurnuo si me. Volio si me tako kako nikad nisam bila voljena, ali nisi bio spreman na to. Mi se nismo previše primakli plamenu.
Mi smo u njemu bili, u srcu vatre… nespremni. Izašli smo oprljeni, povrijeđeni. Nije bilo svrhe da ti produbljujem rane, da te držim za ruku i sprječavam da odeš, kada te je svaki dodir bolio. Morala sam te pustiti…
Nikada ti nisam zahvalila…
Mislila sam da nikada neću moći živjeti bez tebe. Onoga dana kada si otišao srce mi je stalo… Ali danas opet počinje kucati. Slomio si moje srce, otvorio ga. U njega je ušla svjetlost. Doveo si me do takvog očaja da nisam imala druge nego da potpuno promijenim svoj život. To sam i učinila.
Mislila sam da ću s tobom ostarjeti, ali nekad život za nas ima drugačije planove. Nikad nisam i nikad te neću prestati voljeti. Kada ti neko dotakne srce, on zauvijek ostaje u njemu.
Bila sam puna bijesa i boli. Jeo me je, uništavao… A onda sam shvatila da to mene ne razara ljubav. Ljubav nije sila uništenja. Razaralo me je ono što sam mislila da ljubav jest, ono što sam od nje željela.
Željela sam da s tobom budem jedno, ali to nije bila naša sudbina. Naša je ljubav bila drugačija – od one vrste koja oslobađa, koja nam daruje nov život, preobražava i koja nas uči novim putovima. Takva ljubav nam dolazi poput duhovnog učitelja i uči nas mnogo više nego što bi bilo koji sretan kraj mogao.
Zato ne žalim nijedan sekund koji sam provela u njoj, nijedan tren koji sam posvetila tebi…
Naša ljubav me je probudila, preobrazila i otvorila oči za ono što bez nje nikad ne bih vidjela.
Tekst preuzet s portala atma.hr
