Učenika 7. razreda prije dva tjedna ispred jedne šibenske škole za vrijeme malog odmora ozlijedili su njegovi vršnjaci. Dječak je prošao s lakšim ozljedama, slučaj je prijavljen policiji koja ga je podvela pod ‘naguravanje maloljetnika’.
– Učenici 7. razreda u igri su se naguravali, jedan od njih pao je na pod dok je drugi nehotice pao na njega – izvijestila nas je o nemilom događaju glasnogovornica PU šibensko-kninske Marica Kosor proslijedivši ga Općinskom državnom odvjetništvu za mladež. Roditelji o incidentu javno nisu željeli govoriti, a zbog zaštite djece nećemo spominjati niti o kojoj je školi riječ, mada su svi ti podaci redakciji poznati.
INCIDENTI PREPOLOVLJENI?
Ako je vjerovati policijskim statistikama, sve je manje slučajeva poput gore navedenog kada se maloljetnici u školama razračunavaju šakama. Tijekom 2010. godine evidentirano je 35 događaja takve vrste, a u prošloj godini 18 slučajeva. Međutim, i sami će plavci priznati kako statistike ne mogu biti pouzdan izvor realnog stanja na školskim hodnicima.
– Ukoliko roditelj ocjeni kako nema potrebe da ozlijeđeno dijete ili maloljetnika vodi liječniku, policija uglavnom nema evidenciju o tom događaju – pojašnjava Kosor.
Školska pedagoginja OŠ ‘Juraj Dalmatinac’ Zorana Vrbičić svjedočila je situacijama da su roditelji izbjegavali medijsku pažnju u trenucima kada im je dijete sudionik nasilja, kriveći sebe da su pogriješili u odgoju.
– Uvijek je najbolje da prevencija bude u okruženju poznatom za dijete, mediji nisu svaki put dobrodošli jer se tada roditelji osjećaju kao da su pogriješili. Ali nije bitan uvijek taj osjećaj ‘nisam dobar roditelj’, bitno je pomoći djetetu – kaže Vrbičić. Budući da je pedagoginja svakodnevno ‘na prvoj crti bojišnice’ ni ona nije sklona vjerovati policijskom notesu. Policija intervenira tek u ekstremnim slučajevima fizičkog nasilja, dok su školski pedagozi očevici stalnog porasta verbalnog nasilja među mladima.
VRIJEĐANJE, OMALOVAŽAVANJE, RUGANJE…
– Možda je fizičko nasilje u opadanju, ali vršnjačko je u porastu. Pri tom mislim na ruganje, omalovažavanje, džeparenje, cyber zlostavljanje… Sukobe rješavamo putem medijacije, terapijskim razgovorom ‘sukobljenih’ strana koji je među djecom dobro prihvaćen. Kroz vođenje razgovora kažu što im smeta, što ih muči i što ih je dovelo u duel. Imaju mogućnost fair-playom dogovoriti se kako riješiti problem – veli.
Škola koja je slovila za ustanovu s velikim brojem ‘slučajeva’ dugo je bila OŠ ‘Faust Vrančić’. Ne bi li promijenili negativan imidž, škola se među prvima pridružila UNICEF-ovu programu ‘Stop nasilju među djecom’ i danas žanje rezultat svoga rada.
– Naša škola se nalazi u staroj gradskoj jezgri, tradicionalno smo imali najviše egzistencijalno-socijalnih slučajeva. Prije desetak godina imali smo velikih problema s djecom. Uključivanjem u program zaključili smo kako danas imamo daleko manje problema, dakle rad na duge staze nam se isplatio. Nasilje nije izraženo, što ne znači da problemi ne mogu buknuti već sutra – iskustvo je dugogodišnjeg prosvjetnog djelatnika i ravnatelja OŠ ‘Faust Vrančić’ Tomislava Crnogaće.
Rješenje kojeg nudi svaki drugi slučajni komentator incidenata među maloljetnicima je da ‘djeca danas nisu što su nekad bila’. No, kako da djeca i budu ista kad su se vremena drastično izmijenila?
– Problem je u tome što djeca danas dobro poznaju svoja prava, ali ne i svoje dužnosti i obveze. Djecu treba znati pustiti da rješavaju razmirice među sobom, bez da se roditelji u to upliću, ali ih i nadgledati. Uvijek kažem da djeci treba vjerovati, ali ih treba i kontrolirati – tvrdi Crnogaća. Internet, iphoneovi, društvene mreže, svakodnevna trka roditelja, sve su to posljedice stanja u kojem djetinjstvo nije jednako onom od prije 20-ak godina.
– Nasilje među djecom uvijek je bilo prisutno, ali danas su prisutniji drugi oblici nasilja. Prije nismo imali internet niti tzv. cyber vrstu nasilja. Danas ne postoji fizička kazna, nema autoriteta, a bojim se da roditelji prestaju biti dobar odgojni model svojoj djeci – dijagnosticirat će Vrbičić.
Djevojčice nemilosrdne
Verbalno nasilje danas je izraženije među djevojčicama. Ruganje, vrijeđanje i omalovažavanje način je kako se maloljetnice obračunavaju među sobom. Stoga ne začuđuje što se danas kaže kako su ‘djevojčice gore od dječaka’.
– Imam osjećaj da mi koje pripadamo ženskom spolu želimo stalno prikazati da smo intelektualno jače i želimo se nametnuti društvu. Mogu reći da su djevojke danas gore, gore u smislu verbalnog delikta, omalovažavanja i ruganja, to a verbalno nasilje kod djece može izazvati niz problema, povlačenje u sebe, stid… – kazuje školska pedagoginja.
