Područje šibensko-kninske županije s dva nacionalna parka i velikim brojem otoka, najprivlačnije je i najprometnije područje u Hrvatskoj za nautičare. Međutim, uz taj vid turizma sve više maha uzima i podvodni turizam, skoro u svakom mjestu na obali postoji barem po jedna škola ronjenja i ronilački klub, a sve više turista odlučuje se i na taj vid aktivnog provođenja svog godišnjeg odmora.
NAJDUŽA SEZONA ZA RONIOCE
Zapravo, uz nautičare, upravo ronilački klubovi prvi dovode goste na naše područje, roni se već od početka petog mjeseca, a zadnji gosti odlaze tijekom studenog, kad već svi pomalo i zaborave na proteklu turističku sezonu. Dakle, i tu ima velikog prostora za unaprjeđenje turističke ponude i značajno produženje turističke sezone.
Nelogično je jedino u cijeloj toj priči što glavninu kolača u slučaju ronilačkog turizma, iako je more hrvatsko, uzimaju stranci.
– Oko 90 posto ronilačkih izleta na području naše županije organiziraju stranci, a nama, domaćima, koji najbolje znamo stanje na terenu i najbolja mjesta za ronjenje, pripadne taj ostatak od 10 posto. Samo u Vodicama postoje tri ronilačka kluba koje vode stranci, točnije Česi, i tri naša. U Tisnom ronilački klub također vode Česi, u Jezerima Poljaci, na Kapriju Mađari, a u Murteru žena čak iz daleke Finske. Da se razumijemo, nemam ja nikakvih problema sa strancima, ali bilo bi nužno provjeriti kakve sve to oni dozvole imaju i tko im ih je izdao – kaže Emil Lemac, vlasnik ronilačkog centra MediterraneoSub u Brodarici i Vodicama.
Jednostavno, stranci već preko zime popune sve svoje kapacitete na svojim domicilnim tržištima, pa većina ronilaca dolazi već na gotove, unaprijed dogovorene izlete.
– Jaka su konkurencija, svakako, ali mislim poprilično nelojalna, država ne štiti dovoljno domaće ronilačke klubove. Primjerice, u Jezerima Poljaci imaju brod od preko 30 metara, na njega ukrcaju 50 ljudi, što u mom centru ne možemo odraditi niti za sedam dana. Ok, imaju veći brod, bore se na tržištu. Ali, oni tim ljudima kuhaju ručak, naplaćuju piće, i još sto drugih usluga za koje trebaju posebne dozvole, jer dozvole za turističko ronjenje ne dozvoljavaju i bavljenje uslužnim djelatnostima poput hrane i pića. Da li oni te dozvole imaju i tko ih kontrolira, nisam siguran. Mene u zadnje tri godine nikad na moru nitko nije zaustavio i pitao za ikakvu dozvolu. Država jednostavno ne brine dovoljno o ronilačkim klubovima – rezigniran je Emil Lemac.
LOŠ SRPANJ I ZA RONIOCE
Zabrinula ga je ovogodišnja turistička sezona, niti ronilački klubovi ne bilježe toliko dobre rezultate, a Lemca osobito zabrinjava izrazito loš srpanj.
– Loš srpanj nije tek od ove godine, kad smo samo proizvodili gubitke, već je tako bilo i proteklih godina. Tako smo i ove sezone krenuli s dobrim petim i šestim mjesecom, a u srpnju velika rupa. Čini mi se da strategija razvoja turizma nije dobra, u srpnju bi trebalo bitno smanjiti cijene – kaže Emil Lemac.
Što se same sigurnosti ronilačkih izleta tiče, Lemac i njegov centar u zadnjih 17 godina, koliko se bavi tim poslom, nije imao niti jedan značajniji incident.
– Uvijek govorim da je za svaku nesreću prilikom ronjenja kriv onaj koji taj izlet organizira, nikad sam onaj koji je ronio. Na sreću, u našem centru većinom radimo s ljudima koji imaju neko iskustvo u ronjenju, pa i s te strane nema problema – kaže Emil Lemac.
