‘Velika moja djevojčice, gledam Te i obožavam. I dok znam da ne trebaš biti savršena kako bih te tako voljela, istovremeno mi je to i neobično teško. Jer u mojim si očima upravo sa svim svojim nesavršenostima, gotovo savršena. Kažu da je majci i djetetu potrebno oko deset godina da se dovoljno dobro upoznaju. Nas smo dvije eto prevalile više od pola puta i nekako mi se čini da te kako rasteš sve više i više volim. Ne samo tvoju britkost, inteligenciju, emocionalnost, već i tvoj ponekad za obje teško svladiv bijes kojim prikrivaš tugu i suze, ne prihvaćaš vlastite slabosti i sve ono na čemu imamo još puno, puno zajednički raditi.
Volim Te kako rasteš iz razloga što nam otvaraš neka nova i neočekivana poglavlja u životu. Odjednom mi se otvaraš, pričaš mi o svojim strahovima, stvarima koje osjećaš, a koje ne razumiješ. Pronalazimo međusobne sličnosti, ali i različitosti. Nije mi lako to priznati, ali za neke strahove ni ja nemam rješenja i zato ti ne mogu drugačije pomoći nego ti reći da sam uvjerena da ćemo se s njima kao i do sada znati nositi.’ – pismo je koje je osvanula na portalu klokanica.hr i vjerujemo da objedinjuje strahove velikoga broja roditelja čiji su mališani danas krenuli u školu.
Veliki je to korak za dijete ali, složit ćete se, i za roditelje. Brige i strahovi kako će se dijete snaći, osjećaji koji se miješaju sa ponosom jer je njihov mališan sada postao velik.
