U periodu od 14. do 21. travnja, družba Vodičkih žudija provela je na hodočašću u Italiji i Vatikanu na kojem su posjetili brojne vjerske i kulturne znamenitosti Asiza, Rima, Firenze, Mantove i Padove. Kao što je poznato, žudiji su čuvari Kristova groba koji obučeni u odore rimskih vojnika uprizoruju Kristovu muku tijekom Velikog tjedna. Ova tradicija se njeguje u brojnim župama diljem Dalmacije i Hrvatske, a u Vodicama je prisutna već više od 110 godina.
Na hodočašće se uputilo ukupno 14 mladića pod vodstvom don Šime Pleadina, župnog vikara u katedrali svetog Jakova. Nakon, sada već davne 2008. godine, ovo je drugi puta da Vodički žudiji pohađaju Rim, odnosno Vatikan. Put je prošao prvenstveno u znaku molitve i zajedništva, a nije nedostajalo ni smijeha i dobre zabave. Tijekom hodočašća, žudiji su bili smješteni u domu hrvatskih hodočasnika “Blaženi Ivan Merz” gdje su svakodnevno slavili svetu misu s don Šimom.
Hodočašće je započelo u Asizu, gradu sv. Franje i sv. Klare čije su bazilike pohodili te zajedno na njihovim grobovima molili. Uz Katedralu sv. Rufina posjetili su i grob bl. Carla Acutisa, rodnu kuću sv. Franje te, prije odlaska u Rim, baziliku Gospe od Anđela (Porcijunkulu) u kojoj su slavili sv. Misu.
U srijedu, 17. travnja, žudiji su prisustvovali i audijenciji s papom Franjom. Uz četiri glavne bazilike posjetili su i lokalitete antičkog Rima, poznate rimske trgove, Papinski Hrvatski zavod sv. Jeronima te ostale lokacije koje su od velike važnosti za Katoličku Crkvu kojoj i sami po krštenju pripadaju.
Također, treba naglasiti da su na hodočašće žudiji ponijeli i svoju odoru pa tako za uspomenu ostaju fotografije žudija s tri znakovite lokacije: trg sv. Petra u Vatikanu, rimski Koloseum te bazilika svetog Andrije u Mantovi u kojoj se čuva relikvija Kristove krvi i gdje su zemni ostaci sv. Longina, zaštitnika žudija.
Na samome povratku, uz Firenzu posjetili su i Padovu te pohodili svetišta sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Bogdana Mandića. Bogu hvala na iskustvu hodočašća u srce Katoličke Crkve te duboko vjerujemo da je uz rast u kulturološkom i sociološkom aspektu pridonijelo rastu onome najbitnijem, a to je rast u vjeri u Gospodina, nadi u život vječni te ljubavi kojom nas Bog pohađa svakodnevno i na koju nas poziva.
