Kada je prije osam godina stigla u Šibenik zbog suprugovog posla Oliver Vapska sigurno se nije nadala da će ga toliko zavoljeti da mu sada izrađuje jedne od najljepših suvenira. Ova učiteljica po struci rad s djecom uspješno je zamijenila umjetnošću koja zasigurno mnoge ostavlja bez daha.
– Cijela obitelj je došla u Šibenik zbog suprugovog posla. Kako nisam radila u struci počela sam izrađivati ove unikatne slike od srmenog konca, zlatni ili srebreni konac, u filigranskoj tehnici. Tom tehnikom nekad su se vezli ukrasi na narodnim nošnjama, a ja sam to odlučila prenijeti na slike – govori nam Olivera.
Ova specifična tehnika rada iziskuje puno strpljenja i volje, a Olivera ju je naučila samostalno. Da bi nastala jedna veća slika potrebno je i po nekoliko dana.
– Najprije željeni motiv crtam na papir, a nakon toga sa pincetom nanosim lijepilo i na njega stavljam konac. Malo po malo kada cijeli motiv oblijepim koncem dobivam kompletnu sliku. Izrađujem sve motive. Prvo sam krenula sa leptirima jer je to tradicionalni makedonski broš iz 19. stoljeća, a potom me počeo inspirirati Šibenik. Šibenska kapa, botun i katedrala jedan su mi od najdražih motiva – ističe Olivera.
Katedrala je naravno uvijek najteži zadatak jer je prepuna detalja, a ova umjetnica kaže da je ponosna na sebe što u svojim radovima može prikazati takav jedan spomenik kulture koji je i pod zaštitom UNESCO-a. Njezine radove najprije je prepoznala obitelj, a potom i Šibenčani jer je unijela jednu svježinu u umjetnički život grada. Njezine slike danas se mogu pronaći u nekoliko galerija u gradu ili ih se može naručiti preko njezine Facebook stranice.
– Ovu tehniku rada ne bih mogla usporediti ni s jednom drugom i zato je ljudima i toliko zanimljiva. To je baš makedonska tehnika. Slična je dosta makedonskom zlatovezu, ali sam je ja malo modernizirala i prenijela na papir umjesto na nošnje – kaže Olivera.
Obitelj Vapski je nedavno dobila i hrvatske putovnice te se sada s pravom osjećaju kao domaćini u ovom gradu, a ne stranci kako je bilo kada su tek stigli ne znajući ni hrvatski jezik.
– Korak po korak i prilagodili smo se životu u Šibeniku. Najteže je bilo na početku kada nismo pričali hrvatski. To je najteže palo našim curama koje su odmah ovdje krenule u školu. Obje su upisale šibensku gimnaziju za koju smo znali da je teška, no cure su se potrudile da nauče jezik. Starija kćerka sada studira stomatologiju u Skopju, a mlađa je maturantica – ponosna je Olivera.
Priznaje nam kako je cijela obitelj ovdje sretna i ispunjena.
