Upoznajte šibenskog fotoreportera

Hrvoje Jelavić: ‘I žena bi htjela neku moju sliku na zidu, a nagrada je u ormaru’



Foto: Duško Jaramaz i Hrvoje Jelavić/PIXSELL i privatna zbirka
10.04.2017., Vodice - U sklopu Dana krscanske kulture i manifestacije Deset dana Uskrsa u Vodicama, u gradskoij knjiznici otvorena je izlozba fotografija Zudiji u objektivu Hrvoja Jelavica. Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Iz dana u dan Hrvoje Jelavić, šibenski fotoreporter agencije Pixsell, svojim fotografijama godinama priča priče drugih ljudi, a nakon nagrade HND-a ‘Nikša Antonini’ za fotografiju godine, vrijeme je da čujemo i njegovu priču. Rođeni Sarajlija skrasio se s obitelji u Šibeniku i u profesiji koju mu je otac ‘gurnuo’ u ruke krstari diljem županije bilježeći trenutke sreće, tuge, uspjeha i svega što fotografija može prenijeti gledatelju.

– Nagradu HND doživljavam kao istinsko i iskreno priznanje struke, a kada te kolege nagrade, za mene je to najveće priznanje koje možeš dobiti. Posebna mi je čast i što ta nagrada nosi ime Nikše Antoninija, kolege fotoreportera koji poginuo na svom posljednjem zadatku u padu zrakoplova kojim je visoko američko izaslanstvo 3. travnja 1996. putovalo u Dubrovnik – priča Jelavić pokušavajući već u startu usmjeriti razgovor na nagrađenu fotografiju.

Vraćam ga, ipak, nekoliko desetaka godina unatrag kako bi iz njega izvukao njegovu priču koje nema na fotografijama koje svakodnevno objavljuju brojni mediji u zemlji i inozemstvu. Još kao dječak, odrastajući u rodnom Sarajevu, Hrvoje nije moga pobjeći daleko od fotografije. Uz oca fotoreportera i njegove kolege s kojima je često bio na utakmicama, izbor profesije postao je logična stvar.

– Meni je otac cijeli život radio za Vjesnikovu novinsku kuću, za Vjesnik i Večernji list, tako da sam baš odmalena, od 12-13 godina sam išao s njim po utakmicama jer me to najviše zanimalo. Uz njega sam se i počeo pomalo baviti fotografijom i tako je sve krenulo. Bile su to moje godine u Sarajevu jer je otac radio u tamošnjem dopisništvu Večernjeg lista. Nakon rata, 95-te smo preselili u Zagreb i ja sam tada počeo raditi u Večernjem listu. Za početak je to bio posao u fotodesku, a potom izlazim na teren kao fotoreporter. Radio sam za Sportske, Vjesnik, Hinu, Večernji, 24sata… – nabraja Jelavić i tako dolazimo do trenutka ‘prekomande’ u Šibenik.

Hrvojeva supruga Anđa, hrvatska košarkaška reprezentativka, pregovarala je prelazak u ekipu Šibenke i tada je i on sa svojom firmom dogovorio prelazak na radno mjesto u šibenskom dopisništvu Večernjeg lista.

– Kad smo sve to dogovorili Anđa je potpisala za Šibenku i tako smo ostali tu, evo skoro 20 godina.

Hrvoje Jelavić s obitelji

Kako je Hrvoje i košarkaški sudac, buduću suprugu upoznao je i kroz taj posao i sportske kroz fotoreporterske zadatke. Tvrdi kako ni jedno od tih njegovih zvanja nije bilo presudno kod Anđe već su se jednostavno upoznali i dogodila se ljubav. Uz ljubav su stigla i djeca, nove obiteljske obaveze uz posao koji nema fiksno radno vrijeme.

– Ovo je vrlo težak i nezgodan posao. Ako ga ne voliš jako ne možeš se baviti ovim poslom. Mi nemamo radno vrijeme. Nasreću radim s Duškom Jaramazom i nas dvojica se uspijemo sve dogovoriti tako da uskladimo i posao i privatni život. Istina,  djeci nikada ne mogu sa sigurnošću obećati nešto za sutra ili bilo kada. U našoj firmi nema tolikog pritiska. Kada uzmem slobodan dan nitko me neće prekinuti i pozvati na posao. Ali kada se dogodi nešto, recimo ovakva situacija poput Petrinje i Gline, u najmanju ruku se od tebe očekuje da odeš raditi bez obzira na sve – pokušava Hrvoje pomiriti vlastitu odgovornost prema poslu i želju za mirnim trenutcima s obitelji.

I na stranicama agencije Pixsell radnu etiku Hrvoja Jelavića su vrlo slikovito opisali u dvije rečenice. ‘Svugdje na svijetu je normalno da se prvo nešto dogodi, a da tek kasnije dođu fotoreporteri. Samo u Šibeniku prvo na mjesto dođe Hrvoje Jelavić pa se tek kasnije tamo nešto dogodi.’

– Fotoreporteri u posljednje vrijeme moraju sami ispričati novinarsku priču. S obzirom na aktualno stanje kod nas u novinarstvu u kojem je sve manje novinara i sve više zatvorenih dopisništava. Fotoreporter danas mora sam pronaći i ispričati priču kroz svoju fotografiju.

07.03.2019., Benkovac – Predsjednik Vlade u posjetu Zadarskoj zupaniji.
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Upravo priča i to snažna socijalno angažirana politička priča glavno je obilježje fotografije za koju je Jelavić dobio nagradu HND-a prošle godine. Kako se navodi u obrazloženju nagrade ta fotografija ‘simbolički pripovijeda pozadinsku priču o stanju u državi, odnosno o rascjepu između povlaštene klase političara i običnih, anonimnih ljudi u čije se interese političari zaklinju’.

– Odmah sam znao da ću imati dobru fotografiju, ali nisam znao da će biti odmah prepoznata jer puno fotografija prođe neprepoznato. Čim sam ovu fotografiju ‘pustio’ preuzeli su je brojni portali i tiskani mediji, a mnogi su je unaprijed proglašavali fotografijom godine jer pokazuje kontrast u našem društvu. Za vrijeme tog posjeta premijera Plenkovića Benkovcu svi su radili svoj posao. Ministri i Plenković su radili svoje, ovaj stariji gospodin je išao negdje svojim poslom i među njima nije bilo nikakvog kontakta. Meni se to srećom uklopilo u kadar i u jednu dobru priču. Ja sam taj cijeli dan pratio premijera Plenkovića, a bio je na šest-sedam lokacija u Zadarskoj županiji, a ova fotografija bila je prva koju sam snimio tog dana – naglašava Jelavić i tako sam vodi priču prema osobini za koju smo prije par godina otkrili da nam je zajednička.

Hrvoje Jelavić najčešće je prva osoba na koju naiđem kada idem na neki događaj gdje su pozvani mediji, ili sam ja njemu prva osoba koja ga dočeka i onda zajedno čekamo ostale kolege i same aktere događaja.

– I otac mi je davno rekao kako je dobro uraniti gdje god da idem jer nekad i prije početka događaja napraviš puno bitnije stvari od samog događaja. Uhvatiš nekoga s nekim u razgovoru, nečiji dolazak, uvijek ima nešto zanimljivo što se može uklopiti u cijelu priču događaja. Ako dođeš zadnji tren imat ćeš iste fotografije kao i svi ostali. Uz sve što sam naučio od oca i njegovih kolega, mislim da je to jedan od boljih savjeta koje mi je dao. To je profesionalan pristup poslu. Ne može se uvijek, ali mislim da tako treba postupati kad god se može i tako radim.

Na pitanje o najdražim foto zadacima, Hrvoje k’o iz puške odgovara da je to sport.

– Volim sport, ali da bi bio pravi profesionalac i fotoreporter moraš znati sve raditi, od tiskovne konferencije do portreta, sporta…nema biranja i to je vrlo važno u ovom poslu. Nemamo mi vremena pet sati obrađivati jednu fotografiju i onda se diviti nad njom. Morate pratiti brzinu današnjih medija i čim prije poslati fotografiju u objavu – kaže Jelavić.

Često su te fotografije svjetska ekskluziva i nemjerljiv doprinos promociji našeg kraja.

Hrvoje Jelavić i Magic Johnson na Krki

– Slikao sam jako puno u svijetu poznatih ljudi koji su dolazili u našu županiju i mislim da je to izvrsna reklama hrvatskom turizmu jer su naše fotografije obišle svijet objavama u najznačajnijim tamošnjim medijima. To su ogromne reklame za Šibenik, Skradin, NP Krku. To je za mene izvrsna strana našeg posla i mogućnosti reklamiranja svoga grada.

Hrvoje Jelavić je poput svih zaljubljenika u fotografiju pa i za njega važi ona da kauboj skida čizme samo kad se kupa. Sam kaže kako nastoji uvijek uza se imati fotoaparat, ne mobitel, nego pravi fotoaparat.

Kad fotografira ‘za svoju dušu’ najdraži motiv su mu njegova djeca. Kaže da nema nekih drugih motiva koji bi ga u slobodno vrijeme privlačili, ali od kad ima djecu trudi se često ih fotografirati i te fotografije odmah izraditi na papiru. Pitam ga ima li na zidovima doma neku svoju fotografiju.

– Nemam. Slike djece stalno radim, printam i spremam u album, ali na zidu nema niti jednog mog profesionalnog rada. Ne znam zašto. I žena mi ponekad kaže kako bi bilo dobro neku sliku staviti na zid, ali još ih nemam. Mogao bi, ali to mi je posao i želim to, ako mogu, odvojiti od privatnog života. I onako puno vremena provodim na poslu, a sad još da gledam svoje slike na zidu…ne znam.

Na ovaj odgovor logično je bilo pitati Hrvoja Jelavića je li barem nagrada HND-a za fotografiju godine, koju do sada nije dobio nitko iz Šibenika, našla svoje mjesto na nekoj polici u njegovom domu.

– Nije, u ormaru je – završava kroz smijeh naš razgovor s Hrvojem Jelavićem i on odlazi odmah u lov na nove kadrove, nove svjetlopisne priče.

Hrvoje Jelavić i fotoreporter AFP-a Yuri Cortez, koji se našao usred slavlja i ispod radosne gomile hrvatskih nogometaša nakon pogotka Marija Mandžukića

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.